Naoko trivijalna pojava

Početkom listopada ove godine ponudio sam se za odlazak u branje mandarina u dolini Neretve. Osoba kojoj sam se obratio upoznala me s težinom toga posla. Radi se, kaže, "punom parom" od osam do 16 sati. Ali s obzirom da sam dobar dio djetinjstva proveo u Popovu polju sa sestrama i roditeljima (kao klinac više smetao, nego radio), jedno ljeto s ocem na građevini u Dubrovniku, te tri ljeta na parkingu u Neumu, pomislio sam kako nema posla kojega ne bih mogao obavljati. I odlučim uroniti i u ovogodišnji jesenski izazov.     Dolazak u Opuzensko polje. Prvi dan bio je lom. Upala mišića, bol u koljenu, glavobolja itd... Ništa drugo nisam ni očekivao jer dugo vremena u mome životu nije bilo fizičkih aktivnosti. Hvala Bogu da sam imao priliku u Opuzenu raditi svaki drugi dan tako da sam se mogao i odmoriti. Međutim, dnevnica i potrebni novac davali su mi poticaj za ustajanje u zoru i spremanje za novu berbu, odnosno guranje kariole. Novac je dobro došao (i već otišao), ali je o

Otac. Onaj koji te s majkom, uz Božju volju, donosi na svijet. Danas su očevi prezauzeti samima sobom. Užurbani tempo života pred njih je stavio teške zadatke, a da bi ih ispunili i vlastitoj djeci kradu trenutke koje bi trebali s njima provesti. Ni s majkama, nažalost nije drugačije.  I prva Božja zapovijed na drugoj ploči govori nam kako bismo se trebali odnositi prema našim roditeljima. Kaže da ih poštujemo. Nikakvo plastično ili živo cvijeće, nikakve svijeće niti ikakvi mramorni spomenici ne mogu zamijeniti poštovanje koje bismo svi mi za života trebali svakodnevno upućivati našim roditeljima. Vjerojatno im nikada nećemo moći uzvratiti sve darovano, ali bitno je početi. Dok danas pokušavam ozbiljno zakoračiti u životne zavrzlame, često se ne mogu složiti s pojedinim očevim odlukama i namjerama. Često dođe, kao i u svim drugim interpersonalnim odnosima, do sukoba. Međutim, unatoč našim povremenim sukobima, od svoga oca, dobrog čovjeka, zidara i  poljoprivrednika sam kroz živ

Kada u novinarstvu nema dovoljno kvalitetnih vijesti, onda je na sceni doba kiselih krastavaca. Neka se nešto objavi. Teško je dohvatiti novinarski kruh, a pogotovo kod nas, jer je još u pećnici i svi s nestrpljenjem očekujemo da se što prije ispeče. Daj Bože da dočekamo priliku kušati ga. Međutim, iako kiseli krastavci nisu poželjni ni u novinarstvu, shvaćam da pojedini mediji imaju pravo i potrebu ponuditi nam kiseli krastavac. Na nama je da ga prihvatimo ili odbijemo. Ali, kada ljudi u svom privatnom životu zavuku ruku toliko duboko u onu teglu petolitrenjaču napunjenu kiselim krastavcima, dođe mi plakati i naricati zbog njih. Iako nisu toliko hrabri da me ponude najdražim im povrćem, sva ona kiselost dopre do moga nosa i stvori mi nelagodu. Zašto su kiseli krastavci pojedincima neodoljivi? Zbog nostalgije za onim velikim teglama? Zbog ljubavi ovdašnjih ljudi prema povrću? Ili nešto treće? Mislim da je u pitanju nešto treće, i to zato što ljudi ne znaju kako do vlastite

Zahvaljujući nedostatku slobodnog vremena već par godina vrlo malo pratim televizijske programe. Tek, ˝tu i tamo˝, pogledam informativne emisije na određenim kanalima (uglavnom nacionalnim, iako se ovi u Federaciji tako i ne mogu nazvati), a mnogo manje ˝tu i tamo˝ bacim pogled i na određene domaće sapunice koje prate ženske članice obitelji . A kada mi se zasapunja u glavi napustim dnevni boravak i pokušam biti korisniji društvu i sebi. Ovih dana u ruke mi je došla hrvatska dnevna novina na čijoj naslovnici se arogantno smiješio Sulejman Veličanstveni. Možete misliti ozbiljnosti novine koje svoje najvažnije mjesto prepušta turskom glumcu koji utjelovljuje ulogu Osmanskoga vladara u hit seriji koja se počela emitirati u Lijepoj našoj. I naravno, iako školovan za novinara, i ja sam samo obični čitatelj koji nasjeda na foru: želim vidjeti o čemu se radi i otvaram baš događaj dana. Radi se o glumcu koji po epizodi zaradi novca koliko ja ne ću vidjeti u sljedećem desetljeću svoga

Najviše žalim što ne ću imati priliku slušateljima dati muštuluk: Rekonstruirana Federalna vlada. Doslovno se raspala iznutra, kao i sva druga carstva, osim jednoga. Neka je, tako joj i treba. Angažiranost, jedna od četiri osnovna novinarska načela u prošlih 15 mjeseci, sprječavala me u dvojbi o objavljivanju vijesti o aktivnostima nametnutih vlastodržaca. Nisam posustao, jer za mene ilegalno nikada ne će biti legalno, kako u politici, tako i u drugim sferama. Samo kukavice imaju potrebu mazanja vlastitih očiju. Ne da mi se pisati o OHR-ovoj vladi koju sam promatrao iz novinarskoga kuta u prošloj godini, jer kao ni sama vlada, tako ni to ne bi imalo smisao. Zamislite, to napišem, pa mi uskoro netko izbaci pola rečenica... Zašto onda uopće pisati. Mogli su i oni ovako razmišljati. Ali, bilo mi je zanimljivo promatrati skok u more ilegalne vlasti predstavnika HSP-a BiH, onih istih koji se vječno bore protiv „kriminalaca“ kojima nikako dokazati krivnju. To je ta politika. Kurva. Jeftina.

Sjedili smo kod punice i u neznanju kamo dalje u nastavku Prvoga svibnja odlučismo se moja veleuvažena supruga i ja na put prema Uskoplju. U Ford Fiesti bilo je još mjesta i za Anu. Ostali su ostali u stanu, peći će koku. Prvotni plan bio je provozati se do Uskoplja, ali je dolaskom u ovaj gradić došlo do naglih promjena, jer nam se, baš kao u onim oblačićima, pojavilo Jajce. I, nema kod nas puno dvoumljenja. Krenusmo. Uskoplje - Bugojno - Gornji Vakuf - Jajce. Sva ova mjesta moje oko vidjelo je prvi put u životu, nadam se ne i posljednji. Sva su lijepa, a posebno nas se sve troje dojmio kraljevski grad Jajce. Prvo smo se divili vodopadu, a onda smo otišli i na tvrđavu. Pogled je ustinu prelijep, a svi sakralni objekti svjedoče o zajednišvu vjera koje se isprepliću u ovome gradu, ali i u cijeloj Bosni. Nakon Jajca, krenuli smo u Podmilačje. Sv. Ivo dočekao nas je raširenih ruku, baš kao što to čini već od XV. stoljeća svim namjernicima koji prođoše cestom isped kapelice posvećene

U mjesecu svibnju 2011. godine pošli smo iz Mostara za Italiju. Svi putovi vode u Rim. Pa i onaj iz Mostara. Prvi put u posjetu ovome gradu i ovoj zemlji. U Ljubuškom smo svratili u pekaru i osigurali si doručak. Saznali smo i da je kombi bio na pregledu te da bi sve trebalo biti uredu. Super, ne će biti problema na putovanju. Već u Rijeci imao sam osjećaj da sam u nekom drugom svijetu, u Europi. Prelaskom u Italiju, totalno sam se izgubio. I od izgubljenosti često bih utonuo u sam. Nikada do tada nisam upravljao kombijem te sam bio sretan zbog činjenice da druga dvojica muškaraca uspješno voze veća vozila. A u san su često tonule i naše dvije kolegice, koje su zauzele dobre pozicije na stražnjem sjedalu. U međuvremenu bi ponešto i zašuškalo. Naše sljedeće stajalište pretvorilo se u ostajalište. Čim smo skrenuli s magistrale, kombi je stao. Motor je davao glasove, ali nije imao snage za pokrenuti vozilo. To je onaj trenutak kada ne znate biste li zaplakali ili se grohoto

Često bih se zapitao: „Kad će više taj snijeg?“ Još češće bi moji dubrovački nećaci pitali svoje roditelje: „Kada ćemo u Čitluk kod tetke Angele?“ Petak, 3. veljače 2012., Sv. Blaž ili Sv. Vlaho kako ga vole zvati Dubrovčani. Ovaj dan bio je određen za odgovore na moja i pitanja mojih nećaka. Bog je odgovorio: „Evo vam taj dan, odnosno dane!“ U petak ujutro, kroz dobrih desetak centimetara snijega, prvi do Gradnića probili smo se majka, supruga i ja. Supruga se hvali kako mi je nova uloga ramskoga zeta dala hrabrost za snalaženje na hercegovačkome snijegu. Neka joj bude. Osmijeh na sestrinome i zetovome te licima mojih nećaka izražavao je sreću zbog našega dolaska i nade da nećemo biti prvi i jedini gosti. Tako je i bilo. Unatoč obilnome snijegu i nanosima koji su iznosili i po metar i pol gosti su u kuću Dodiga ipak pristizali. Stigli su i drugi Dubrovčani koji su zapeli svojim džipom na samome ulazu u dvorište. Valjda ih je zanijelo sjećanje iz Dubrovnika gdje su ostavili temper

Danas sam ponovno izvjestio o napaćenim/ neplaćenim radnicima. Ovoga puta o tuzi u Žitoprometu. Oni čekaju 17 plaća. A mi-isto toliko. Njima je danas obećana pomoć. A o nama na radiju Herceg Bosne, barem se tako čini radnicima, nitko ni ne misli. Sjetim se često izjave kolege s radiopostaje Čapljina Dušana Muse kako novinari, dok izvješćuju o problematici drugih, vlastite gaće nose na štapu. To je, nažalost tako. I nikako drukčije. Činjenica je da je recesijski val pogodio brojna društvena područja. Probleme imaju i sređeniji sustavi od ovoga bh. čorbanca, ali opet se pronađu izlazi iz tunela. Problem medija na hrvatskome jeziku u BiH nekada nam se čini - poznat je svima, ali tomu nije tako. U nekoliko navrata pred prošle opće izbore uvjerio sam se da političari uopće pojma nemaju o kritičnoj situaciji u medijima. Hercegovačka televizija se ugasila. Radiopostaja Mostar više ne objavljuje ni obavijesti o smrti. Dođe im, vjerojatno, samo da se svakodnevno popnu na vrh zgrade Mostarke i č