Kamo s fotografijama?

Prije desetak godina osvojili su nas digitalni fotoaparati, a prije par godina pokleknuli smo pred navalom pametnih telefona koji u sebi sadržavaju i fotoaparat. Svi smo fotografi, ali nigdje žive fotografije. Jednom prilikom sestrin svekar je upozorio fotografa koji je "štrokao" obiteljski događaj: "Ne dopuštam slikanje ako ne dobijem slike, nisam vidio slike ima deset godina". Martin je kasnije dobio fotografije koje redovito i rado pregleda prisjećajući se važnoga dana u svome životu.

Društvene mreže pružile su nam priliku za dijeljenje i razmjenu naših fotografija, odnosno dragih uspomena. Pojavom Facebooka naše fotografije postadoše previše javne, ali su time pojedincima pružile jedinu priliku preseljenja iz njihovih računala ili kartica na fotoaparatima. Na ovoj javnoj ploči može ih se naći svakakvih, ali srećom, postoje mogućnosti zaštite odnosno kontroliranja kome ih pokazati, a od koga ih skriti. Tako nam barem kažu naša Velika braća.

Ovih dana smo čitali da je tijekom vjenčanja službeni fotograf upozorio neslužbene fotografe, uzvanike, koji su ga ometali u zarađivanju dnevnice, da prestanu fotografirati. Pametno se upita jedan moj facebook prijatelj, fotograf: "Kako nekome zabraniti fotografiranje?" I ne treba. Prednost pametnih telefona su upravo fotoaparati. Prije rata je posjedovanje aparata bio luksuz.  Samo rijetki su ga imali i njime s koristili. Moja obitelj je imala sreću da smo za fotografa imali strica. Njegove fotografije popunile su prazna mjesta u našim malenim albumima. 

Ovoga vikenda rodila se želja koja se poklopila sa slobodnim vremenom te sam se spustio u taj "obiteljski rudnik zlata". Nema puno fotografija, ali svaka zlata vrijedi. Svaka govori, ne tisuću, već deset tisuća riječi. Dobili bismo godišnje po desetak fotografija. Svaki važan događaj po jedna fotografija. Sve zabilježeno, sve memorirano. Danas pojedinci tijekom jednoga događaja naprave stotinjak fotografija. Ni jednu ne izrade, a stotinu i jednu postave na facebook. Ova stotinu i prva je s drugog događaja, onog jučerašnjeg. Zaletilo se. A sve isti ljudi u istome kadru.

Pokušavam se ograničiti u postavljanju fotografija na društvene mreže. Nije lako odoljeti i ne pohvaliti se ili pojadati nečim ili nekim. Neki u tome uspijevaju manje, neki više. Također, pokušavam svakoga godišnjega doba izraditi stotinjak fotografija kako bih se se s vremena na vrijeme prisjetio lijepih trenutaka. Nedavno sam, kada sam ih izradio duplo više, shvatio da sam pretjerao. Lekcija za idući put. Nije bitna količina fotografija, već je li bitan trenutak koji je samo jednim klikom otrgnut od zaborava.