Đe ćemo na sijelo?

U ona doba kada nismo ni pretpostavljali kako bi mogli izgledati mobiteli ljudi su imali običaj viđati se jedni s drugima. Išli su na sijelo. Ona koja sam ja doživljavao bila su sijelo u Martića i sijelo u gornje selo. Sestre su išle na sijelo kod Karmele i Zdravke i one kod njih. Oni kod kojih smo mi išli sinoć, kod nas bi došli sutra i tako u krug.

Nekako smo tada bili spontaniji i opušteniji, nego što smo danas. Nije se na tim sijelima Bogzna što specijalno događalo. Mi djeca bi morali šutjeti od sedam i pol do osam, odnosno od početka Dnevnika do kraja Vremenske prognoze. Netko bi od starijih sjeldžija ili domaćina morao reći: „E, da čujemo što meću za sutra“. Pa ti Mato i Ante pisnite ako smijete. I dan danas se sjetim pokojnog kuma Mate i tih sijela kada voditelj Dnevnika kaže: „Doviđenja“, jer bi na taj pozdrav kum Mato rekao: „Doviđenja i tebi“.

A ako bi gorjela vatra u kominu (u dimari) tamo bi boravile sestre, prijateljice i rodice. Najčešće bi se sijelilo zimi kada bi se meso sušilo pa bi taj dim imao, osim primarne, i sekundarnu namjenu: nadvladati dim pušačica. Kada bih pomolio na vrata reklo bi se: „Hajde mali, ti si...“ i potegao bi se dim.

A jednu večer sam kao klinac čak rekao Zdravki i Karmeli: „Vi svaku večer kod nas“. One se lijepo vratile s vrata, a ja prijevremeno s „poparom“ otišao u krevet kada su sestre saznale što sam učinio. A da ne pričam o tome što se događalo kada bi završila ta djevojačka sijela, jedne bi pratile kući druge, a onda te druge ove prve. Kada su shvatile što su učinile morale bi buditi babu da ih prati.

Plava baterija (svjetiljka) je bila neizbježna, strpljivo bi čekala na prozoru da odigra svoju ulogu. Tema je uvijek bilo. A kada bi se potrošile onda bi televizor, odnosno Oliver Mlakar, a kasnije Tarik Filipović razgovarali s nama. Bilo je to jedno lijepo kolo sreće, a nitko nije želio postati milijunaš. Samo smo željeli biti jedni s drugima u realnom i nekom puno opuštenijem vremenu i svijetu.