Ujakova djeca

Kada je sestra Angela rodila Zvonimira prije devetnaest godina cijela naša obitelj bila je presretna. Živo i zdravo dijete je došlo na svijet. Nije bilo mobitela, a pogotovo ovih s foto aparatima da se bebu fotografira učestalo što danas skoro svi činimo. Ipak, fotografija nije nedostajalo. Lijepo ih je danas pogledati. Zvonimir je u međuvremenu postao momak, student, marljiv radnik i moje kumče. Znam, ako već i nije, vrlo brzo će postati i nečiji dečko.

Kada je Zvonimir imao godinu i dva mjeseca druga sestra je rodila Kristinu. Zvonimir crn kao Arapin, a Kristina plava kao Njemica. S njom i njezinom mamom sam boravio u Mokošici tijekom prvog Kristininog ljeta. Bila je toliko živahna. Kao dvogodišnja djevojčica je zgrabila psa i ugrizla ga. Moglo se, čim je prohodala, vidjeti da će biti sportašica. U međuvremenu je počela profesionalno igrati rukomet. Otišla je iz obiteljskog gnijezda u Zagreb i prije faksa. I sada, dok ovo čita koluta očima i govori: „Ujkoooo!“

Sestra Karla neka pripremi oči za kolutanje. Ona je isto svijetloga tena. Čim je progovorila propjevala je. Video klipovi u mome računalu me često na to podsjete. Snalažljiva je. Uvijek odmori poslije nastave, ali sve kako bi nastavila biti jako dobrom učenicom. Igra isti sport kao svoja sestra, a i u visini se prate. Obje bi mogle biti i košarkašice.

Gabriela je božićni dar Zvonimiru, odnosno njegova mlađa sestra. Dok sam bio na ekskurziji obavijestili su me da su se dogodile zdravstvene komplikacije, ali ne velike i ne neuobičajene za desetomjesečno dijete. Sve je dobro završilo. Gabriela je postala mamina, a malo više tatina maza. Još malo pa će završiti osmoljetku. Glumi. Hoda po svijetu sa kulturno-umjetničkim društvom. Kada je u kadru fotografije s više osoba ona je uvijek prva. To je zato što je selfi štap upravo u njezinim rukama.

Drugi anđeo koji je došao u našu obitelj samo devet dana nakon Gabriele zove se Anđela. Doletio je na Božić. Sjedili smo i blagovali božićni ručak kada nas je zet obavijestio o njezinu rođenju. I najmlađa sestra postala je majka. Nije ju donijela roda ni Djed mraz, nego Mali Isus. Njezinim rođenjem curice su nastavile voditi visokom rezultatom 4:1. Anđeline prve fotografije su kao one iz dječjih časopisa. Sada je odlična i marljiva učenica. Sportašica. Disciplina, rad i red se podrazumijevaju. Kada želi pokazati svoje oduševljenje glasno izusti: „Isuuuseee Booožeee!“

Dečki se vraćaju u igru. 3K kod najstarije sestre. Stigao Kristian. Već tada, prije 12 godina, počinju intenzivna fotografiranja. Pogotovo s moje strane. Kako fotografije, tako su nastajale i audio i video zapisi. Najdraži mi je onaj u kojem mi Kristian kao dvogodišnjak priča da je bio u lovu i da je upucao ptičju gripu koja je tada bila aktualna. Tada je lovio ptičju gripu, a danas, trinaest godina kasnije, lovi loptu i kompjuterske igrice. A mama i tata često love njega.

Dečki se ozbiljno vraćaju u igru. 4:3. Za to se potrudio Dominik, Anđelin brat. Zovu me na moj studentski posao kako bi mi rekli da je još jedno dijete obogatilo našu obitelj. On me podsjeća najviše na svoju rodicu Karlu. Kada se najmanje nadaš oni bocnu, ali i oduševe. Skoro uvijek sa stilom. Moli se Bogu i uvijek predmoli u obitelji.

Iiiii, izjednačenje. 4:4. U igru ulazi Luka i odmah izjednačuje. Anđelin i Dominikov brat. On već sada sa šest godina ima svoja stajališta koja se ne mijenjaju tako lako. Jedno od njih je primijenio tek nedavno, prihvatio je ujnin dolazak u obitelj. Drugo smekšavanje  je u tijeku, prihvaćanje i rodice Mihaele. Sve će on to, samo ga ne tjeraj. Ipak su dvije ozbiljne prijetnje na terenu.

Njihov ujak nije bogat da dijeli novac. Pomogne tu i tamo u rješavanju domaće zadaće. Pomoli se za njihovo zdravlje. Ponekad ošine i jezikom, uz dopuštenje njihovih roditelja. A roditelji njihove najmlađe rodice upravo njima će u dogledno vrijeme dati dopuštenje da isto postupe prema njoj, a sve kako bi znala što je dobro, a što nije. Ipak, zajedno smo jači.