Kao nekad za Božić

HKUD "Hutovo" iz istoimenoga sela, a moje rodne župe prošloga vikenda je u Neumu upriličilo božićni program kojim je dominirala predstava kojom smo se vratili otprilike pola stoljeća unatrag. Božićni običaji našega kraja polako iščezavaju pa je uloga Društva u očuvanju istih jako bitna. HRT je danas u svome programu prikazao priču iz Hutova i time donekle otkrio izolir traku od koje valjda pojedini "domaći" mediji ne vide vrijednost toga kraja.

Reportaža je snimljena u nedjelju u Hutovu, dok je predstava odigrana u Neumu u koji je od ukidanja pruge 1976. odselila većina puka. Imao sam čast glumiti ćaću šestero đece, muža vrijedne žene stopanice (kućanice) i sina Vlahina i Janjina te brata čobanicina (pastiricina).

U prvome činu sam došao s posla s pruge gdje sam otpravnik vlakova. Žena i majka nam spremaju večeru, a prema ženi nemam prisan odnos, pogotovo ne u društvu domaćina i domaćice. Sestra, već stara cura, vraća se s paše i prigovara mi da sam na plaći dok ona bez cilja skače po brdima. Djeca su unijela smreku i badnjake, a onda se zajedno pomolilo i večeralo. Na polnoćku svi zajedno krenusmo, i to veselanjem.

Drugi čin nas uvodi u sam Božić. Rano se ustajalo jer nije bio slobodan dan, čak što više. Sustav bi dodatno raširio oči i promatrao djecu u školi i ljude u radnom odnosu. Pa ti ostani doma. Ručali smo kupusa s mesom, a onda svatko o svome poslu: ćaća na prugu, čobanica na pašu, a đeca u školu. Stopanoca s ćaćom i majkom dočekuje susjede. Nitko ne zvoni, ne kuca, a pokazatelj da stižu je veselanje: "Božić nam je, milo nam je, veselo, veselo".

Treći, završni čin donosi pomirbu. Ljudi moga kraja nisu savršeni. Svađali bi se zbog međa, mrginja, brobijanja zidova od strane životinja i ulazaka u tuđe ograde. Ali, kako mi pripovijedaju oni koji prošlost poznaju i istražuju, na Božić bi se trebalo pomiriti. Ako se netko kroz godinu baš "zaujede" sa susjedom rekao bi: "Ni na Božić mu ne ću pružiti ruku". Naš ćaća je pružio ruku susjedu Ivici, zbog Maloga Isusa, ali i zbog togo što je on prvi došao jer je mlađi.

Danas možemo misliti da se ljudi manje svađaju nego ranije. Možda ima istine u tome, ali se i ne viđaju kao u dobro staro vrijeme. Ranije je, kažu ljudi sa iskustvom, Božić bio zajednički ručak, a danas su to darovi. Zapad nas sve više jede, a mi sve manje jedemo jedni s drugima. Sve imamo, ali ipak nam nije veselo. Zavirimo u prošlost i usporedimo. Ako budemo pozorno pogledali veselat ćemo za svaki blagdan. "Mi imamo tri blagdana, Božu, Šćepu i Ivana, veselo, veselo".