Studentica Martina
Ona je slijepa djevojka Martina. Ne srami se i ne boji svoga invaliditeta. On joj nije čimbenik nabijanja kompleksa, nego samo pokazatelj da treba upregnuti dodatne snage kako bi pratila nas „bez invaliditeta“. Skromna je i tiha. Završila je srednju školu u Sarajevu, a potom se vratila svojoj obitelji u Čapljinu. Marljivo je izvršavala svoje zadatke u Caritasovoj radionici za osobe s posebnom potrebama „Betlehem“. Kao nagradu za njezin trud, a prije svega zahvaljujući milosti Božjoj, ona je u pratnji dobrih ljudi u travnju ove godine posjetila marijansko svetište Lurd. Našu Martinu poznajem. Mladu djevojku Bernardicu kojoj se ukazala Gospa nisam nikada vidio, osim na slikama. Usudim se reći kako me baš Martina svojim izgledom, ali i skromnošću uvelike podsjeća upravo na ovo umiljato dijete iz Lurda.
Na putu za Lurd Martina upoznaje djevojku kojoj povjerava svoju najveću želju - studirati. Druga velika želja ispunjala se upravo u tim trenucima - putuje za Lurd. Od toga putovanja, odnosno razgovora život joj se stubokom izmijenio. Njezina dobra sugovornica će joj pomoći u povezivanju s osobama koji bi joj mogli reći postoji li prilika da sa svojim invaliditetom postane student. O tome je s tolikim oduševljenjem pričala po povratku iz Francuske. Martina je bila sretna i prije putovanja, ali je nakon povratka ipak bila osjetno sretnija.
Martina, kao da je godinama proučavala sedam elemenata za pozitivni smisao života poznatog autora, psihijatra, neurologa i antropologa Viktora Frankla koji je preživio Auschwitz, ali je u tome logoru izgubio svoju obitelj. Ona je uvidjela značenje koje događaji imaju u našemu životu te iz njih izvukla najbolje što se može. Frankl potiče osobe da ne rade protiv sebe, već da se promatraju s određene udaljenosti, a ne samo iz vlastitog stajališta te da se prošire izvan sebe samoga. Govorio je: „Uzmemo li čovjeka kakav jest činimo ga lošijim, uzmemo li ga kakav treba biti - činimo ga sposobnim da to i postane!“
S Martinom sam ugodno razgovarao pretprošlog vikenda. Našli smo se u Mostaru u Studentskom centru, a kavu popili u obližnjem kafiću. U kretanju i snalaženju u prostoru je vrlo malo trebala moje pomoći, a puno više joj je pomogao bijeli štap. Upisala je Studij novinarstva. S oduševljenjem mi priča da je prva slijepa osoba na Sveučilištu u Mostaru. Hvali fakultetsku upravu, profesore i svoje kolege. Sretna je jer se nije bojala svoje sjene. Nije se prepala životnih prepreka, već je sigurna kako ih je hrabro preskočila snagom Božje providnosti koja ju je obasula voljom i željom za životom.
A mi? Kakvi su naši životni potezi?
Primjedbe
Objavi komentar