Piromani i vatrogasci

Neki ljudi imaju neodoljivu, bolesnu i kontinuiranu potrebu zaključivati a priori. Nedavno mi jedna stranka na poslu prenosi što je čula o mojem dobrom prijatelju, odnosno o čovjeku kojega i sama relativno dobro poznaje. Eto, pitaju nju hoda li on ikako zemljom ili je konstantno u oblacima. Ne poznaju ga izravno, ocjenjuju po onoj "rekla-kazala" i "iz oblaka se vidi". Neka, tko je onda tu u oblacima?

Kaže mi sugovornica da je "spasila stvar". Rekoh joj da nije bilo potrebe za to. Naglašava da svoj potez smatra ispravnim jer je osoba promijenila mišljenje. Završih: „Ionako mu njegovo mišljenje neće popraviti stanje na žiroračunu“. Samo neka ga ne tuku i ne buše gume na autu, kako nedavno reče jedan mladi uspješni čovjek. E, tada bih i ja stao u obranu.

Taman mi taj događaj pade u zaborav, kad mi jučer draga osoba priča kako je također čula loš komentar o istome čovjeku. Novi sugovornik moje nove sugovornice mojem prijatelju je prebrojao krvna zrnca, protokolirao uplate i isplate, odobrio kredite itd. Nastavlja moja sugovornica, kao da se pravda, kako ona zna da tomu nije tako. A ja joj kažem: "Ne brini za njega. Poznavajući ga, jedino mu je bitno što o njemu misle ljudi, a ne svjetina. Svjetina je i za Isusa predložila razapinjanje".

Osobe o kojima su mi pričale sugovornice klasični su piromani. Po svojoj definiciji, piromanija je neodoljiva potreba za paljenjem, podmetanjem vatre i promatranjem požara. I dok se vatrogasci u paklenom uvjetima bore da sačuvaju što se sačuvati može, piromani „u miru“ promatraju. Vatrogasce požara što su ga podmetnuli piromani koji ne vole moga prijatelja zamolio sam da drugi put ne gase vatru. Neka misle da onaj kojega, iz samo njima znanih razloga, ne vole, gori u požaru. Još bolje, da je izgorio. A kada vide da nije postao pepeo, palit će ponovno. Tako je to kod piromana, oni uvijek imaju šibicu u džepu.

Publicist Stanislav Vukorep je u svojoj knjizi anegdota i šala Hrvata iz Hercegovine Baci jednu i pro strane zapisao: Pitali Marijana: "Što ideš k tome čovjeku kad je na te v´oma srdit?" Od odgovori: "Idem gasiti vatru od koje bi i njemu i meni mogla biti šteta". Ode tako Marijan gasiti vatru sa šibicom, bolje bi mu bilo da je mirovao. Kod nekoga je u džepu šibica, a kod nekoga krunica. U kutiji šibica je otprilike štapića koliko je zrnaca na krunici. Oni jedno, a ti drugo. I tako u krug, jedan na jedan. Žestoka je borba šibice i krunice.