Selo na velikoj stijeni

Svatko ima neku vezu sa selom. Netko je u njemu rođen, netko je u njemu živio, netko u njemu živi i sada. Jedni su išli kod bake i djeda na selo, dok su drugi u nekoj ruralnoj sredini imali obiteljske prijatelje. Sjećamo se domaćih životinja, dobre hrane i ljubaznih seljaka. 

Ja sam seljak. Rođen u gradu, ali zadojen na selu. Moje selo zove se Zelenikovac. Nalazi se u zaleđu Neuma. Ni kilometar zračne linije do granice Lijepe naše. Moje selo u ratu nije palo u neprijateljske ruke, ali smo ga ipak morali napustiti. Djeca i žene. Bilo smo istinski migranti, a momci i muževi su ostali i branili ga. I obranili.

Moje selo je na kamenu. Zloglasni Hadžibeg iz Hutova, pod čijom čizmom je bio Zelenikovac, zvao ga je "selo na velikoj stijeni". Doista, hodajući po mome selu naići ćete na više kamena, nego zemlje. Taj kamen je ipak prehranio našega čovjeka. Ipak je njegova tvrdoća nekima izvadila vizu za odlazak na sve četiri strane svijeta. Od Neuma, Čapljine, Metkovića, Pelješca, Dubrovnika, Rijeke, Slavonije, Sjeverne Hrvatske do daleke Australije. 

Moj prababa se oženila. Anica Martić je bila mirazuša (jedinica u roditelja) tako da je pradjed iz brojne obitelji iz Velje Međe došao na babino. Znam kako mu je bilo učiniti taj korak, jer smo nakon stotinjak godina i mi trbuhom za kruhom učinili isto. Ipak je naše vrijeme svima dalo automobile pa nam nije daleko doći u rodnu grudu. Nama udaljenima pedesetak kilometara od Zelenikovca, dok je ovima iz dalekih krajeva puno teže. I sada, kada sam veći dio života izvan sela volim i cijenim sredinu u kojoj polako podižem svoje dijete, ali ipak, kada povirimo kod kapelice sv. Nikole srce postane veće od rodne kuće koja je prva na ulazu u selo.

Mi smo iz Donjeg sela, a postoji i Gornje selo. Jedan Zelenikovac, dva sela, dvije kapelice i tri groblja. Kao i u svim drugim sredinama i u mome selu je, nažalost, bilo i sada ima nesuglasica među susjedima. Ðavao unese svoje prste, ali opet vrijeme učini svoje te Anđeo pomiri ljude. Svađe su bile oko struje. Danas u svakoj kući struja, ali nisu upaljene sijalice. Bilo je razmirica i oko asfalta. Ponovno obnovljen, ali sve manje automobila. I oko telefona je bilo problema, a danas tek poneka baka zove svoju djecu ili unuke u daleki ili bliži grad. 

Okupimo se tek na blagdan sv. Nikole i sv. Stjepana. Putnik čuva nas u Donjem selu, a prvomučenik njih u Gornjem. Obojica prate sve, jer se oni početkom prosinca spuste kod nas, a mi iza Božića idemo kod njih na slavu. 

Tek mali broj ljudi je ostao u našim selima. Nekolicina staraca i par mladih osoba zahvaljujući kojima smo dobili novi asfalt, novi ploču s natpisom sela, nova proširenja. Zahvaljujući njihovime entuzijazmu nedavno smo dobili i kolica za prijenos lijesova. To će nam najviše trebati. Mi, koji smo napola ovdje možemo podržati dobre projekte, a i ne moramo. Na našu štetu ako odaberemo ovo potonje, jer ipak, kako god okrenemo naše selo je naše, a ne ničije pojedinačno. Tako je bilo, a tako će i ostati