Teške ruke i jezici lijeni

Koliko puta ste shvatili da vas je poznanik uočio, a pravio se da nije? Ranije sam pored takvih samo prolazio, a u zadnje vrijeme drugačije postupam: mašem, sviram i s osmijehom pozdravljam. I puno bolje se osjećam. Nisu mi teške ruke niti mi je jezik lijen. Podizanje ruke traje trenutak, a za javiti se nekome dovoljna je samo jedna riječ.

Ovaj uvodni pasus je zapravo kopija moga facebook statusa od prije otprilike pola godine. Išao sam autom do grada. Upravno pred zgradom u kojoj moram nešto obaviti i moja susjeda. Želim parkirati auto do zida, a ona želi proći baš između zida i auta. Vidi da je usko. Vidi zid. Vidi auto. Ali mene, kao, ne vidi. Mislim se: „Možda će joj biti žao ako me ne ugleda“ te pritisnem sirenu tako jako i tako dugo da se, ne samo javila, nego i mahala sve do ulaska u zgradu. 

Najgori su oni ljudi koji bi se danas javili, sutra ne bi. Nestabilni. Taman kada pomisliš da su smješteni u ladicu Javiti im se, oni okrenu glavu. Onda ih opet moraš prebaciti u ladicu Ne javiti im se. Umori, brate, čovjeka to premještanje. 

S onim stabilnima je najlakše. Neki ti žive pred nosom, a još te nisu nikada pozdravili. Što bi se reklo i krava voki kaže Muuuu, ali... Svi kažu takvi su pa kao takvi se i provlače. Nekih se, pak, ne možeš riješiti. Takvi ti ne kažu samo Faljen Isus, Bok, Ćao ili Muuu, nego ti u pola minute ispričaju cijeli prošli tjedan, kako privatni, tako i poslovni. Ali, zar nemamo svi barem minutu za stati na ulici i poslušati čovjeka? Ili smo kao ona dvojica što se sretoše na ulici. Prvi: „Kako si?“ Drugi: „Užasno, nimalo nisam dobro!“ Prvi: „Hajde super, baš mi je drago. Hajde ćao!“

Mi, homo sapiensi, iz dana u dan smo udaljeniji. Par puta sam s popisa facebook prijatelja izbrisao osobe koje me nisu na ulici „uočile“. Ako me ne vide na ulici, zašto bi me gledale na slici. Živjele vi meni. Znao bi moj prijatelj reći: „Najgore su one osobe koje to kažu: vidio sam te, a nisi mi se javio. Pa kad si me vidio, zašto se ti meni nisi javio“.

Neki ljudi s vremenom prestanu biti bliski. To shvaćam. Ali, zar mogu biti toliko udaljeni da se ne udostoje jedan drugome reći Faljen Isus, Bok, Ćao ili Muuu? E, to ne shvaćam niti prihvaćam.