Životni projekti naših roditelja

Mama i tata u prvi zajednički projekt ušli su prije skoro 44 godine, onaj bračni. Vjenčali su se krajem siječnja 1972. godine. Tata je već tada, kao 28-godišnjak, postao "svoj čovjek". Bio je poduzetan, a zapravo ga je život požurio nakon što je u 26. godini života, kao najstarije od šestero djece, ostao bez oca. Mama je došla u brojnu obitelj. U njezinim nogama pješice prevaljeni kilometri i kilometri od rodnoga sela do planine i natrag.

Naši roditelji nisu imali, odnosno nemaju visoko obrazovanje. Kasnije su išli u neke večernje škole, mama šnajdersku, a tata zidarsku. A znali su već i šivati i zidati. Znaju i danas. Tata bez razmišljanja nešto zakrpi, a mama i dandanas argatuje. A argatovala je i tijekom izgradnje obiteljske kuće u Čapljini u kojoj danas živimo. Zajedno su je sagradili. Njihov novi projekt, njihova ideja, njihova provedba. Uz pomoć vrijednih ruku dragih ljudi. Bez kredita, sve od duhana. Sjednu na traktor u 40-ak kilometara udaljenom Zelenikovcu pa u Čapljinu. Nekoliko godina svaki dan građevinski projekt.

Kuća izgrađena, ali u nju uselili skoro dva desetljeća nakon izgradnje. Nije se otišlo u grad uživati. Popovo polje ih je zvalo u svoj zagrljaj. Svaki novi dan, nastavak poljoprivrednog projekta. Traktor, sestre, prikolica, freza, motike, grablje. A po povratku u prikolici sijeno, duhan, tikve, krumpir, paprike. Mama je vozila traktor s prikolicom punom sijena sa istom sigurnošću kao tata. A nikada nije položila vozački. Gdje će žena od sramote polagati. Što će selo reći.

Mene je rat "spasio" od poljoprivrede. I danas tata u šali kaže: "Okani se ti motike, a jami olovku u ruku". Poslušao sam ga, gdje nećeš ćaću slušati. Nekako se od rata na gospodarskom području naše obitelji sve okrenulo. Mama i tata počeli udavati kćeri, ali prije toga im svojim žuljnim rukama priuštiše vozački i školu dokle god su htjele. Tako i meni. Tata se pred mirovinu zaposlio kao domar u školi, a mama je radila kućne i okolokućne "neplaćene" poslove.

Od prvoga dana njihova braka, a to su donijeli iz svojih obiteljskih gnijezda, provodili su najsigurniji projekt - vjerski. Nije prošla nedjelja da se svi ne potrpamo u Renaulta 4 ili Ladu pa na misu u Hutovo. Oni i danas isto čine, doduše u drugome mjestu. A i mi, s našim obiteljima ne prepuštamo odlazak u crkvu nedjeljom. Ne radi duga našim roditeljima, već radi ulaganja u njihove unuke, našu djecu. Na provedbi ovoga projekta smo im najviše zahvalni.

Ni sada, kada su već prešli prag jeseni života, ne žele, zapravo ne znaju zakoračiti u umirovljenički projekt. Sade, kopaju, badiljaju, ali i uzgajaju što fotografija zorno prikazuje. A prije svega, i dalje se bore za nas, svoju djecu i unuke. Volja je tu, ali snaga ih polako izdaje. Ali, pametno ulažu, odnosno pametno su ulagali ovo dvoje, pa usuđujem se reći, staraca u svoj životni projekt. Kada ih jednoga dana potpuno izda snaga, ne će ih izdati njihova djeca. Tako ćemo im, barem djelomice, zahvaliti za sve projekte koje su provodili i još uvjek provode na dobrobit sviju nas.