Sve moje zastave

Prošli vikend dosta osoba je postalo Francuzima. Barem na profilnim fotografijama. Kažu da su se tako solidarizirali s tom ožalošćenom nacijom. Poginulo je previše nedužnih ljudi, dakako da nam se svima steglo oko srca. Neki su obojali svoje profile, neki postavili fotografije svoga boravka u Parizu, a neki skinuli fotografije s interneta. Neki se, nadam se, pomolili za duše tih nedužnih žrtava.

Onda je došla obljetnica Vukovarske tragedije. Nema aplikacija koje će ti profilnu sliku prebaciti u šahovnicu. Znaju svjetski centri moći gdje su svjetla Pariza, ali ne znaju gdje je grad kojega je prije 24 godine obavila tama. Znaju majke, supruge, invalidi. Ono to znaju svaki dan, a mi osamnaesti jedanaestog.

Nema tako moćnih aplikacija ni za prebaciti sliku profila u zastavu Bosne i Hercegovine. Jučer je i u našoj zemlji bio teroristički napad. Zar majke i očevi, supruge, sestre i braća dvojice naših vojnika nisu tužne? Zar je BiH tako neprimjetna? Ne žele vidjeti centri moći. Žmire na sve loše što su dopustili, a s povećalom gledaju sve ono što naši narodi pokušavaju učiniti za sebe.

Ne pročupavaju terorističke rasadnike, ali zato kolcima lome svaki proizvod uzgojen s ljubavlju, kapima vode (krvi) zaliven. Lome, a potom bacaju u jarak. Ali ako narod želi baš taj proizvod, nema te sile koja će ga natjerati da jede nešto drugo. Radije ode u jarak i jede uvelo i napola propalo.

Jučer je obilježena 24. obljetnica osnutka Hrvatske zajednice Herceg Bosne. Reći će neki: kakva crna zajednica, kakva li republika koja je iz nje nastala. Malo tko će se zapitati zašto i kako je nestala. Ne zanima to centre moći. Moj narod i mene zanima.

Tuđe poštuj, a svoje ne daj. Bog dragi neka se smiluje dušama svih ubijenih u Parizu. Neka bude milosrdan dušama naših vojnika koji su jučer ubijeni. Stradalima svih nacija u BiH. A zastave? Moje zastave su zastave naroda Herceg-Bosne, Hrvatske i Bosne i Hercegovine.