Lovačka priča

Moj djed, mamin tata, u mlađim danima je bio strastveni lovac. Pokojna baka često bi rekla: "Dok pametni i pobožni ljudi neđeljom idu za ostalim narodom k misi, moj muž ide za setenjima u brdo". Više od tuge zbog odvojenosti od supruga vikendom strahovala je od pušaka koje su vodeći dio lovačke opreme. Ne daj Bože da tko promaši. Nije. Djed je umro u dubokoj starosti noseći do kraja u srcu i mislima titulu strastvenog lovca. 

Tata je imao lovačku pušku koju je nedavno prodao. Visila je u podrumu, a ja sam dobio izričitu zabranu da joj se približavam iako je konstantno bila prazna. Čekala je tatu da se smisli hoće li biti lovac. Nije dočekala. Zato sam ja, kao prvašić, dočekao rat. Sjećam se upravo pogona tih istih lovačkih pušaka kojima su moj otac i ostali muškarci iz sela imali priliku biti naoružani. Nitko im nije ranije predstavio pakleni plan rata. Dobri Do, susjedno selo do našega bilo je ispražnjeno domicilnim stanovništvom, a popunjeno strancima, vojnicima tzv. JNA kojima su lovačke puške naših muškaraca bile dječja igračka.

Tako mi je nakon rata, granata, gelera i skrivanja u podrumu svaka pomisao na pušku, pa i onu lovačku, bila gnusna. Bio sam sretan što tata nije uzljubio lov, a djed je već ostario za avanture po brdima i proplancima. A onda sam u početnoj fazi puberteta promijenio mišljenje. Pred kraj osnovne škole s prijateljem Matom sam počeo "loviti". Uzeli bismo pušku "tičarku" i krenuli niz Ploče. Mato, iako pet godina mlađi, ponekad bi i pogodio kojeg kosovca, a ja ne. Tada sam govorio da su ptice previše poletne, a zapravo su moje ruke bile nemirne.

Matin tata, kum Ivan često je, uz ostale tiskovine, čitao Hoop!, "list za lovce" tako sam ga percipirao. Uvijek mi je u njemu bilo zanimljivih sadržaja, kratkih izvješća, reportaža i šala. Moje prelistavanje "zelenih novina" prestalo je našom selidbom sa Zelenikovca. U novom susjedstvu nisam zatekao nijednog lovca i čitatelja Hoop-a, a i da jesam, teške srednjoškolske knjige ne bi mu ostavljale vrijeme i prostor u mojoj blizini.

Nedavno me kolegica predložila za voditelja programa kojega organiziraju lovci. Prihvatio sam i ne znajući o čemu se radi, a kada sam dobio konkretnije informacije, osjetio sam da će to biti jedan od mojih najdražih voditeljskih angažmana. Bio je to program prigodne proslave u povodu izdavanja 100. broja lista Hoop!, glasila Lovačkog saveza HB i Kinološkog saveza HB koji je održan prošloga vikenda na Kupresu. 

Srdačni i otvoreni ljudi iz ova dva saveza, njihovi prijatelji i gosti, dopisnici i lovci u samo jednom danu uspjeli su iz moje glave izbaciti predrasude koje sam imao o ljubiteljima lova. O lovu sam mislio što i pokojna baba koja je djeda pokušavala "odlijepiti" od te strasti. Pa i sami stoti broj njihova lista te iskrena i ustrajna borba u kojoj ga čuvaju od napada financijskih i ostalih neprilika uvjeriše me da su ti ljudi emotivci velikoga srca i sigurne ruke. 

Upoznah srdačne osobe i sjetih se djeda, kuma i prvog prijatelja. Nađoh se ulovljen u društvu dragih ljudi, kako u prošlosti, tako i u sadašnjosti.