Živoga voli, za mrtvoga moli

Ovih dana su blagdani Svi sveti i Dušni dan. Dok zaposleni kalkuliraju hoće li im ova dva neradna dana, nedajBože, pasti za vikend, proizvođači cvijeća svoje proizvode iznose i nude uz rub cesta. Tu je i pokoja svijeća. Kupujemo i nosimo onima koji su nekada nekome drugome nosili. Zaplačemo gorko nad hladnim grobovima naših dragih pokojnika.

Lijepo je to što nas Crkva jedan ili dva dana u godini podsjeća da odemo na mjesta u kojima leže kosti naše rodbine i prijatelja. Žalosno je to što većina to učini doslovno samo na ova dva dana. Još žalosnija je činjenica što pojedinci roditelje ili ostalu rodbinu počinju posjećivati tek nakon što umru. Prilikom spuštanja tijela u grob gorko zaplaču, vjerojatno se ne pitajući koliko puta je roditelj zaplakao zbog nedolaska ili barem nejavljavnja svoga djeteta. Ali, to nitko ne vidi. Ove suze vidi okupljeni svijet.

Ne moraš plakati naglas. Budi tužan, ali pokušaj to ne pokazati. Zna nas netko iznutra, a bome i izvana. Promatram nedavno onu nevjestu na svekrvinom pogrebu. Suza suzu goni. Samo dan prije toga bilo je svekrva nevjestu goni i obratno. Ne moraš se truditi danas, trebala si jučer. Dok je čovjek živ voli, kada umre za nj moli.

I tako, bez obzira na odnos od ranije s pokojnicima u ove dane počnemo posjećivati naša groblja. Medijima u neradne dane idealna prilika za napraviti priču. Kako su „nakićena“ groblja, kako svijetle po noći, koliko su cvjećari utržili. Neki mediji čak prenose i propovjedi svećenika, ali izrežu Crkvene prijedloge. Nedavno svećenik, vodeći misno slavlje na jednom groblju upozori: „Dragi vjernici, vidim ovu plastiku. Nemojte, ne treba vašim pokojnicima to. Zapalite im svijeću i položite jedan mali cvijetić“. Kasnije su na ručku oni koji su slušali negodovali. Složih se s fratrom i vjerojatno postadoh crna ovca. Srećom, nije mi ni prvi ni zadnji put.

Na drugome groblju na Dan mrtvih prošle godine pratim mladu ženu koja je kao beba ostala bez mame. Dolazi joj na grob. U ruci je najmanja svijeća i tanki rukohvat cvijeća. A ima novca. Dok meni srce puca od radosti što znam da će ona na grobu dati prednost molitvi, ona baba već onoj do sebe izusti: „A jest se istrošila!“ A kod nje u rukama svijeća što gori stotinu dana. Donio joj sin iz Zagreba, misli jadna da toga nema i kod nas kupiti. Nažalost, ima.

Svijeće što gore stotinu dana. Plastično cvijeće žarkih boja kupljeno u kineskim trgovinama. Plastika u gipsu, staklene knjige ispunjene plastičnim cvijećem. Sve ovo prekrit će grobove naših najdražih. A njima će to sve biti smiješno. Pomoći će im i razveseliti ih malena svijeća i mali cvjetić. A najviše će ih obradovati Pokoj vječni onih koji su ih posjećivali dok su hodili po ovome svijetu.