Kralj(ić)

Vozačku dozvolu dobio sam krajem 2002. godine. Otac mi je odmah predao u ruke volan svoga automobila, ali me je često upozoravao da usporim naglašavajući moje vozačko neiskustvo. Znao je reći: "Sve do jednom!". Krajem kolovoza 2003. godine bilo je "jednom". Kolegice i kolega iz gimnazijskih klupa s kojih smo se konačno ustali u lipnju te iste godine odlučili smo napraviti par krugova po gradu. Ja vozač, upravo onakav kakvog nije volio moj otac. Papučica gasa bila mi je puno draža od one koja upravlja kočenjem.

Gradsko raskružje kod čapljinske Pošte. Skrećem naglo udesno, ali ne znam što znači zadnja automobilska vuča. Zanosi lijevo, zanosi desno. Ne znam upraviti vozilom, ali se znak STOP na travnjaku potrudio da me zaustavi. Prednji dio automobila u zraku poput zrakoplova tijekom polijetanja. Motor radi, radio radi. Dok nervozno pokušavam ugasiti barem radio, uplašeni suvozači iskaču na travnjak. Iskočih i ja te se prvo zahvalih Bogu što smo živi. Ne sjećam se da sam Ga zamolio da mi dalje pomogne. Pomogao je. Poslao mi je Milosrdnog Samarijanca.

Nemili događaj dogodio se oko 21 sat. Kasno ljeto, rijetki građani su bili u šetnji, a brojni su sjedili u ljetnim baštama. Odjednom su se stvorili na licu mjesta. Stavili ruke na leđa i počeli dobacivati. Najčešći komentari bili su: "U što si gledao?", "Samo ti poleti" i "E moj sinko!". Ipak, jedan među njima nije komentirao, nije govorio. Djelovao je. Zagrnuo je rukave svoga srca i bacio se na posao. Sam. Ponešto sam mu i ja pomogao do dolaska policije koju sam samostalno pozvao. Davao sam izjavu, ali oči su mi bile uperene na moga neznanoga junaka.

Promijenio je prednju desnu gumu koja je pukla od udarca, postavio točak, vratio branik na svoje mjesto i koordinirao akcijom povratka automobila na cestu. Osposobio je automobil da se mogu u njemu vratiti kući i ocu priopćiti vijest. Nisam trebao ništa reći, s lica mi je pročitao što se dogodilo. Samo je rekao: "Znao sam!". Ja do tada nisam znao kako treba voziti. Od tada znam. Znao sam da ima dobrih ljudi, ali sam mislio da ih i nema previše oko mene. O dobrom čovjeku sam slušao u prispodobi o Milosrdnom Samaritancu, a upravo jedan takav pomogao je i meni.

Kasnije sam istražio tko je. Godinama sam prolazio pored njegova kafića skrivajući lice, posramljen što ne uspijevam pronaći način kako mu zahvaliti. Takvi smo mi ljudi, da sam ga trebao osuditi vjerujem da bih bio bolje snalažljiv. Nakon što se navršila deseta godišnjica od nezgode zaputih se u njegov kafić kako bih mu zahvalio skromnim darom. Na prvu se nije sjetio događaja. Ništa čudno. Vjerojatno čini dobro i zaboravlja da ga čini. Kažu mi da je Kraljić, a ja sam se na svojoj koži uvjerio da mu se iz prezimena slobodnu mogu izbaciti dva zadnja slova kako bi mu dale funkciju koja obilježava njegovu veličinu u pomaganju čovjeku u potrebi.