Osoba nije dostupna

"Osoba koju ste nazvali trenutno nije dostupna. Pokušajte kasnije". Koliko ste samo puta čuli ovu rečenicu iz usta spikera raznih mobilnih operatera? Neke osobe biste naknadno dozvali, a neke bi vam vječno ostale nedostupne. Pojedinci su sami po sebi nedostupni, što svojom facijalnom ekspresijom, što tek pokojom izgovorenom riječju ili rečenicom.

Jednom prilikom mi stranka na poslu priča kako je od nekih tamo čula da imam namrgođenu facu, a ona me, kao, opravdavala i rekla je svojim sugovornicima da zapravo nisam takav. Shvatih to kao kritiku i pokušah svoje lice osvježiti češćim i srdačnijim osmijesima. Čisto radi raje, a kasnije kada pogledaš fotografije shvatiš da je to bio dobar potez i radi svojih potomaka da ne bi rekli: "A jest nam ovaj pradjed bio namrgođen".

Upravo namrgođene osobe su često i nedostupne. U mrakačama svojih jazbina uživaju u uskim krugovima svojih miljenika trenirajući strogoću i nepristupačnost. Doduše, takvima i ne treba previše trenirati, njihov talent je dovoljno jak da budu najuspješniji na svome području. Čovječe, nekako mogu i shvatiti osobe na odgovornim mjestima koje se služe raznim metodama kako bi od sebe otjerali sve "zainteresirane stranke", ali kada ti nije dostupna blagajnica onda se pitaš: "Neka, kupujem li ili kradem?" Kažem i nekako, mada nepristupačnost ne stoji nikome.

Valjda vođeni iskustvima nedostupnika na svim razinama ljudi se upućuju kojekakvim prečicama kako bi došli do osoba za koje često samo pretpostavljaju da su na listi nedostupnih. Kada shvate da im baš i nije trebao vodič na tom kraćem putu nemalo se iznenade. Uvijek su mi osobna iskustva najbolja upozorenja, a imam jedno i s ovoga područja. Naime, kada bih unatrag desetak godina gledao i slušao jednu televizijsku voditeljicu tijekom vođenja dnevnika svrstavao sam je među top najnedostupnije osobe. Kasnije, odnosno sada kada razgovaram s njom kao s jednom od najdražih kolegica samo se podsjetim da stvarno u životu nikada ne treba donositi apriori ocjene. 

Ima i previše otvorenih osoba. Kao u svemu u životu, tako i u ophođenju s ljudima treba imati neku granicu, a sve u zaštiti samoga sebe i svojih najbližih. Najgore je ipak ući u glavu onih koji su čas pretjerano dostupni, a čas nedostupni. Ne znaš, čovječe, kako bi s njima. Često se njihova raspoloženja ne poklapaju s tvojim potrebama, odnosno razlozima poziva. Tada je jako dobro prepoznati boju glasa, vrstu rečenica ili način disanja kako biste znali što i koliko reći. Ako procijeniš da nije dobar tajming, kažeš samo nešto trivijalno, a ono bitno ostaviš za neki povoljniji trenutak. Ako ga bude, a ako i ne bude, ne će propasti svijet.

Boriti nam se sa svim vrstama ljudi. S onima koje poznajemo najbolje ćemo sami procijeniti kada, kako i koliko razgovarati ili pak nikako ne razgovarati. U svakome slučaju najbolje je pokušati samostalno ulaziti u uredske, stambene ili i prostore duha svakoga pojedinca. Ne smijemo pretpostavljati da je do nekoga, sudeći po izrazu njegova lica ili boje glasa, moguće doći samo razbijanjem zida čekićem. Možda samo treba pokucati i sačekati riječ slobodno.