Baba na peronu

Zavukao sam se pod duboku hladovinu i čekao autobus. Došao je točno na vrijeme, par minuta prije polaska za Mostar. Desetak mladih, omladine, mladeži, kako već hoćete, čekalo je isti autobus. Dok sam se izvlačio iz svoje duboke hladovine, ugledao sam ih kako su se sjatili i dočepali se autobuskih vrata kao strvinari ostataka kokošiju iz obližnje pilićare.

Bile su tu još dvije srednjovječne žene koje se, baš poput mene, nisu ni trudile navrat-nanos utrpati u autobus. A zadnja u redu je bila jedna mršava gospođa u poodmaklim životnim godinama. Ova s fotografije kojoj sam namjerno nadjenuo ime "Baba na peronu". 

Dok se mladež, po onoj Thomasa Hobbesa da je čovjek čovjeku vuk, jedno preko drugog trpaju u autobus, taxi dovozi teže pokretnu gospođu. Gledajući ju, mislio sam da će doživjeti istu sudbinu kao Baba s perona, da će one ući zadnje, ne računajući mene. Podrazumijeva se da ću pustiti starije od sebe, em su me ćaća i mater nešto naučili, em sam ovo odlučio kritički zabilježiti.

Ali, gospođa iz taksija upotrijebi u današnjici jedinu prolaznu metodu. Samo se posluži svojim štapima, razmaknu naše pionire, i ugura se ispred većine. Gospođo, svaka čast! Potiho sam se nadao da će to biti lekcija našim pogubljenim đacima te da će se bar na čas pronaći, pronaći onu mrvu odgoja ako ga je  ikada itko u njih zasadio. Ali, ništa.

Mislio sam reagirati, rastjerati ih, napraviti devar. Odustao sam i odlučio ih napasti s leđa, ovako, s par stotina riječi u tekstu i tisuću riječi s fotografijom. Ovim im postavljam i par pitanja:

1. Imaš li ti, bolan, babu doma, ili možda u nekom domu?

2. Jesu li te, bona, ćaća i mater ikada ičemu podučili?

3. Ako nisu oni, jeste li barem ikada išta u školi učili o lijepom ponašanju?

4. Naiđete li ponekad na bonton na vašem pametnom telefonu?

5. Možda ste trebali oftamologu da biste primijetili ovako sićušnu babu?

Ne znam. Vrlo brzo će doći trenutak kada će i moja djeca čekati neki autobus. Do tada, nastojat ćemo im ukazivati na nužnost davanja prednosti onome sa štakama, onoj s nogom u gipsu, starijima od sebe, kurpulentnim gospođama i sićušnim babama. A ako se i oni budu gurali poput ovog današnjeg kolektiva, nemojte prešutjeti kao ja danas. Zagalamite. Opsujte me. Pitajte ih je li im ćaća taj i taj.

A Vi, Baba s perona, oprostite! Oprostite meni što ih nisam rastjerao, a oprostite i njima. Možda kasne na kavu, na onu istu u kojoj će tražiti osudu svega iz prirode i društva. Sebe, svoje lešinarstvo i izostali odgoj neće primijetiti. Možda su jadni mladi i pod pritiskom, možda će ih mater ili ćaća za sat, dva nazvati i pitati: "Jesi li se izvukao od popravnoga?" Mali će se, kad se već ovako gura, sigurno izvući, ali ako mu mater ili ćaća oštro ne postave i pitanje: "Da se nisi u autobus slučajno uvukao prije koje babe?", džaba su krečili!