Učiteljska posla

Nedavno sam vidio svoju učiteljicu. Jednu od nekoliko njih koje su nas učile. Nisam ju vidio zadnjih dvadesetak godina, ali sam ju prepoznao. Bila je draga i blaga. I vlastita sestra me učila. Dala mi je prvu jedinicu i neopravdani sat. Naime, nakon što je objasnila lekciju iz Prirode i društva pružila nam je priliku da postavimo pitanje. Brat diže ruku i piskutavim glasićem devetogodišnjaka upita: "Molim Vas, možete li mi dati tri i pol kune za čips?"

Učitelj koji ju je zamijenio nikada me nije izbacio sa sata. Ne sjećam se imena, ali se sjećam stasa i glasa učiteljice iz Metkovića koja me je učila samo dva dana dok sam boravio u izbjeglištvu kod strine i strica. Tada se devetogodišnjak "naglo razbolio" pa je, nakon što je strini priznao grijeh laži, prekinuo školovanje. Učiteljica očito nije imala pedagoški pristup kojim bi mogla zadržati novo dijete. 

Nakon njih, došli su nastavnici. Bojiš se nečeg novog, a posebno nastavnika koji su na "lošem glasu". Više predmeta, više obveza. S obzirom da smo išli u područnu školu, tijekom četiri godine izmijenio se neuobičajan broj nastavnika. Tko bi im svima upamtio imena. Ostali su u sjećanju oni koji su u nas usadili ljudske vrijednosti. Oni predmetni sadržaji koje su nam prenosili uglavnom su izlapili. Ionako su nas kasnije konkretnije o istim stvarima podučavali u srednjim školama.

Na ovo me podsjetio status na facebook stranici SPES-a, Centra za djecu, mlade i obitelj Caritasa biskupija Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan: U ponedjeljak je Svjetski dan učitelja pa tim povodom iz jednog novinarskog razgovora s psihologinjom Ljubicom Uvodić Vranić izdvajamo njezin odgovor na pitanje: Izlaze li djeca iz škole nepripremljena za život? "Puno je važnije je li neki razred ljudska zajednica, nego da su naučili sve  iz povijesti ili sve glavne gradove koji se za tren mogu naći na internetu jer sve zna gospodin Google. Ali Google ne zna jesmo li skloni drugome pomoći, možemo li se zajedno igrati i nasmijati, imamo li respekt prema učiteljima i jedan drugome. Kada budemo kao Finska u kojoj je rad u školi najuglednije i najplaćenije zanimanje, onda ćemo biti država znanja i imat ćemo se čemu nadati."

Vraćam se srednjim školama. U njima se također bojimo profesora koji "imaju rogove", a radosni trčimo u učionice profesora s krilima. Kasnije se ispostavi da su potonji išli linijom manjeg otpora. Olakšavali sebi, a ne nama. Ipak, kako god bilo, lijepo je bilo prije dvije godine sresti ih i s njima porazgovarati. Lijepo ih je sresti svakodnevno, kada te s punim poštovanjem pozdrave cijeneći ono što radiš, baš kao što si i ti cijenio i cijeniš njihov posao.

Ponovno sam u svojoj područnoj osnovnoj školi. Prolazi učiteljica pored nas ispred škole, a mi se ustajemo sa zidića i stojimo dok ne prođe. Toga danas, čini mi se, više nema. Ili se varam?