Svijeća za najmanje

Danas se sjećamo beba izgubljenih tijekom trudnoće ili neposredno nakon poroda. Supruga i ja smo u prvoj kategoriji, odnosno u skupini roditelja koji su izgubili bebu tijekom trudnoće. Dva puta. Prvi put s tri i pol mjeseca trudnoće, a drugi put s mjesec dana.

Prvi put zapravo nismo ni imali vremena razmišljati o svemu. Sve se zbilo brzo i na dan na koji smo najmanje očekivali. Zapravo, prvi put to nitko ne očekuje. Kasnije pušeš i na hladno. Kada su splasnule emocije, sve smo stavili na vagu. Prevagnula je nada da će doći ljepši dani. Zamišljali smo prvu bebu i često uspoređivali s rođenom djecom. Znali bismo reći: "Ovoliko bi mjeseci imala naša beba".

Nova radost nakon nepune dvije godine. Bojiš se, ali ipak misliš da će biti najbolji ishod. Pogriješiš. Bog ima drugi plan. Ako je On našao ljepše mjesto duši našeg dragog djeteta, onda se mi tu ne trebamo miješati. Ipak smo žalili i molili Boga za snagu. Posebno olakšanje smo doživjeli kada smo nakon savjeta prijatelja svećenika naručili misu za duše naše djece. Ubrzo iza toga došla je Mihaela. Začela se, odnosno došla jer znamo da tada počinje ljudski život.

Svaki put kada čujemo da se netko od naših dragih prijatelja ili poznanika našao u istoj situaciji, stresemo se. Razumijemo ih. Čujemo da se mnogi sjete i nas. Jedino rješenje i izlaz je molitva. Molitva za snagu i živu nadu. Nada zadnja umire, a iza oblaka uvijek grane Sunce.

Danas upalimo svijeću, simbol Svjetla Kristova za sve naše male prijatelje, ali i za one kojima je netko zločest zacrtao ružan plan, da ga Krist promijeni te ih pošalje žive svojim roditeljima.