Moja, moja, ma šta kažeš...

Ovih dana sam promatrao tri situacije u kojima su žene provodile svoje uobičajene postupke. Neke žene. Odmah isprika onima koje se ni u jednoj opisanoj situaciji ne će naći. Žene me prate, a i ja pratim žene cijeli život. Mama me rodila i odgojila, sestre i baba su me odgojile i razmazile, žena se za mene udala i nastavila odgajati tamo gdje su prethodno navedene stale, kćer me "vuče za nos". Žene debelo prednjače u svakom mom radnom okruženju. Žene lajkaju većinu osvrta. Baš me zanima hoće li biti isto i s ovim.

Situacija prva. U crkvi sam. Ispred mene su dvije postarije tete. Šapuću. S desne strane je prošao mladi bračni par. Djevojka/žena je sjela, ali muškarac je ostao stajati. Valjda je čovjeku dosadilo, a primijetio je slobodno mjesto na lijevoj strani crkve. Dotičnim gospođama promaknuo je njegov čin jer su se gledale u oči (kroz naočale) dok su analizirale tko bi mogli biti novi "misari". E tek tada počinje pravo komešanje, okretanje, upiranje prstom i valjda šaputanje: "Đe šede? Da nije onaj tamo što je šeo kod one?" I tako je to trajalo do kraja mise. Pitate se zašto sam to primijećivao, zašto se nisam Bogu molio? Pa ne mogu cijelo vrijeme gledati u pod, a kada su smetnje izavno ispred tebe ne možeš izbjeći dekoncetracju. Pozorno uputim pogled prema muškarcima njihove dobi. Svi šute i gledaju svoja posla, odnosno Bogu se mole, što bi trebao i biti razlog odlaska u crkvu.

Situacija druga. Žene pokušaju predstaviti nedostatak žena koje su im neizbježne na životnim putovanjima glorificirajući svoje postupke, a ocrnjujući one do sebe s kojoma su jutros popile kavu. Kava se pila, šaputalo se i pričalo, ali kada je završeno uživanje, počelo je komentiranje. Ova nije oprala ovo, ova nije ono. Ova je postavila ovo, a trebala je ono. I veli mi: "Baš je neuredna". Prešutih. Nekada je najbolje pustiti da se stvari slegnu, a ako baš počne gorjeti, angažirat ću "vatrogasce".

Situacija treća. Hoda žena/djevojka trotoarom ispred tržnog centra na Rondou u Mostaru. Napucala se baš kako se samo u Mostaru napucaju žene. Štikla do cca 22 centimetra. Pala kosa do pola leđa. Uvojci su umjetni. Pretpostavljam da je večer prije bila na nekoj svadbi. Pogledao sam dotičnu i nastavio jesti kiflu. Kifla će mi ugasiti glad, a od dugoročnog gledanja gospođe ne ću imati koristi. (Očekujem lajk od supruge). Nisam gledao nju, ali sam promatrao dvije djevojke u kafiću preko puta. "Pasle"su je svih petsto metara koliko im je bila u vidnom polju. Samo što nisu zinule. Pa podignu pogled gore, pa dolje, pa gore, pa dolje... Kada im je izmaknula, počele su granati rukama i pokazivati nešto na svojim čizmama. Brzo su otišle s kave. Možda tražiti iste čime. A da, nedjelja je ne rade butici. 

Da se razumijemo, ne gledaju samo žene tuđa posla. Ima i muškaraca s istim opisom radnog mjesta. Ali, ipak, puno manje. Brzo dobiju otkaz, ili točnije, dadnu ostavku. Ne mogu se nositi sa ženskom konkurencijiom na "radnome" mjestu.