Roba za „okodoma“ i za „kmisi“

Svi mi u ormarima imamo pregršt odjeće koja više nikada ne će doći u kontakt s našom kožom. Nekako nam je žao baciti ju, možda će nam nekada zatrebati, pomislimo. A kada spoznamo da ne će napravimo generalno čišćenje. Ali, opet ostavimo dobar dio onoga što ćemo baciti u idućoj akciji.

Odjeća je bitna. Ta, nećemo hodati goli. Međutim, bojim se da malo koja regija ulaže truda, vremena i novca u odijevanje kao naša, hercegovačka. Jučer su nam u gostima boravili ljudi iz inozemstva. Kolega mi reče kako mu je drago vidjeti ljude kojima nije na prvome mjestu pitanje: „Što obući?“

Dovoljno je preći Doljane da primijetiš neopterećene ljude koji šetaju ulicama svojih mjesta i gradova u „robi okodoma“. Kod nas nije baš tako. Kod većini, jer ni ovdje ne smijemo generaliziratie kao ni i drugim konkretnim situacijama. Kod nas vidite štikle u pol bijela dana. I to kod osobe koja nije izletjela s posla, već iz kuće.

Promatram goste jedne svečanosti organizirane u Dubrovniku. Primjeti se drugačiji pristup. Opušteniji. Nije nitko napucan, a svatko je elegantan. To je umijeće, imati stila. Nije umijeće nabaciti na sebe štošta i misliti: „Nu me što sam fin(a)“.

Ponekad mi se nameće zaključak da većina nas misli da smo na modnoj pisti. Mislimo da svi gledaju baš u nas, u naše nove cipele, hlače ili majicu. Ma, nisu. Imaju ljudi i svojih problema i obveza. A da ne pričamo o onima koji za odjeću izdvoje toliko novca kojim bi mogli kupiti na kilograme pašteta. Ovako će kupiti samo nekoliko njih, da im može doteći u tekućem tjednu.

Ne znam jeste li i vi imali „robu za okodoma“ i „robu za kmisi“. Čini mi se da je sada svaka prigoda za obući ono „za kmisi“ iako na njoj uopće nisi.