Parking Neum

Gospodin A. M. jednom prilikom reče: ˝Uopće ne mislim da je dobro imati puno djevojaka prije ulaska u brak, jer na kraju najčešće shvatiš da je ona prva bila najbolja.˝

Ne ću o ljubavi, već o poslu.

Početkom ljeta 2005. nazvao me jedan čojek i ponudio mi posao na Parkingu u Neumu. A ja već duže vrijeme želio ljeti raditi. Može, zašto ne. 2005., 2006. i 2007. godine, od lipnja do rujna boravio bih u Neumu, na parkingu ispod Sunca. Koliko sam samo puta meketavim turistima morao objasniti da to nije hotelski, već parking pod koncesijom. Da ne kažem koliko često sam morao objašnjavati da brdo na moru nije ni bosansko ni hrvatsko, već hercegovačko. Prve godine, tako to biva u svim radnim sredinama, nasjedao sam na razne fore, ali onda je kasnije sve bilo lakše. Pa i profesorima je lakše predavati nakon nekoliko godina staža.

Dakle, bilo je vrijeme da i ja postanem luckasti parking službenik. Nastojao sam biti simpatičan i ljubazan. Ne znam jesam li u tome uspio, ali znam da sam, što fotografije zorno prikazuju, uspijevao non-stop biti crn. Ispečen od Sunca. Jutri bih na poslu morao biti već u šest sati, a onda bi uslijedilo kačenje upozorenja na brisače, buđenje po noći prispjelih turista, svađanje s pojedinima. ˝Gospođo, pa ne možete ovdje donijeti plinsku bocu i kuhati kavu na parkingu, shvatite!˝ Da, čak sam i to jednom jednoj morao reći.

Predaja zarade vršila se u parku kod općine oko tri sata. A nakon toga, kud kod koji mili moji. U mome slučaju bi najčešće bilo u tetke i tetka na spavanac. Najveća muka bi me uhvatila kada bih u ranim jutarnjim satima morao oprezno ulaziti u kuću, jer tetka nije bila baš običan igrač, eheee. Nema tako kasno dolaziti kući. Ali, eto. Ako se nisam ulizao turistima, tetki jesam.

Moglo bi se o parkingu pisati danima, ali ipak jedno je jasno. Bilo je lijepo upoznati sve te ljude: Marka, Matu, Ivanu, Stanku, Cvitana, Davora, kolegice iz trgovina, kolege iz kafića itd.

A s obzirom da mi je to bio prvi posao vratit ću se na prvu rečenicu ovoga teksta. Na rečenicu Ante Maslaća. Da, to je tako, ali nekada je neizbježno promijeniti posao, pa tako isto i djevojku. Ali, ne treba ono što je prošlo samo ocrnjivati, već i priznati brojne prednosti. Bilo ih je puno, a najveća od njih bila je primiti plaću.

In memoriam: Ivan Šutalo (1986.-2009.)