Zlatna telad

Simboli su lijepi, no bez življenja onoga o čemu tako glasno govorimo sve je tek prikaz, kazala je i na papir zapisala moja kolegica Sanijela Matković. Toliko je simbola oko nas. Svakodnevno.

Automobilski logo.

Moj, još malo pa, oldtajmer Mercedes nedavno stade. Znam da je babi uzalud davati lijekove, jer njoj treba kompletna njega, ali sam nevoljko svoje prijevozno sredstvo ipak odlučio liječiti aspirinom. Mjenjač, amortizeri, nosač motora. Majstor je rekao kako sve to treba popraviti. Svakodnevni odlazak u Mostar autobusom ili drugim alternativnim načinima uvjerio me: ˝Ma, tvoje auto je najbolje˝. Kad su sve nabrojane, ali kako to samo majstori znaju, i još nadodane, poteškoće sanirane i račun plaćen ključevi auta ponovno su završili u mojim rukama.

Prvo slobodno popodne bilo je posvećeno ponovnome ujedinjavanju moga vozila i mene. Pranje, usisavanje, sprej. Pa čak i dvije vrste borića. Milina.

Grb. Zastava.

Sjećam se ljeta 1995. godine. Spornoga kolovoza te godine televizijski kadrovi bili su puni Knina, Predsjednika, garde, oslobođenja. Moje dječačko srce klicalo je radošću. Osmjesi su bili evidentni i na licima mojih najbližih. Nacionalno je bilo na cijeni, ali svi su posezali za novčanicima, ništa nije bilo skupo.

Ali, zaboravili smo. Do prvih komešanja; hoće li generali biti izručeni sijedoj gospođi iz Haaga? A onda smo se opet ujedinili. Ne damo ih! Međutim, prošlo je pet godina od razbijanja morbidne Srpske krajine. U međuvremenu okupirao nas je obični svakidašnji život. Slanje generala u kazamat pripisivano je lijevima, komunistima, te se čak javim prosvjeda tražio i opoziv državnog vrha RH. Onda je dočekan ponovni povratak ˝pravih Hrvata˝. Povratak Ive Sanadera koji je u povijest države ušao kao posljednji državni predstavnik s kojim je službeni razgovor obavio blagopokojni papa Ivan Pavao II. A danas, šest godina nakon toga susreta svi znamo gdje se koji od njih nalazi. Što uskoro čeka jednoga, a što drugoga.

Upravo se često nacionalni osjećaj bezosjećajno boji kako bi se profitiralo na ovome ili onome području. Onda se vraćamo u 45., 41. Zar nije bolje podijeliti iskrene osjećaje, odnosno raspodijeliti ih za svaki dan u godini, te u skladu s tim voljeti zemlju po kojoj gaziš, ljubiti svaki ovaj kamenčić, poštovati svaku ovu kap bistroga mora? Zar nije potrebno svakodnevno raditi na očuvanju ljubavi prema svakome, a ne samo pojedinom, Hrvatu i očuvanju poštovanja prema svakoj drugoj nacionalnosti kojom je okićena određena dobra osoba. Ne, mi to ne znamo.

Križ.

Veliki Petak. Pepelnica. Križni put. Posipanje pepelom. Ceremonalna okupljanja. U četrdesetodnevnom razdoblju odrekli smo se nečega. Hrana, piće, Internet. Slušali smo nadahnute propovijedi naših svećenika. A onda dolaze ponovno ti ponedjeljci, utorci… Dolaze susreti s brojnim nametnutim i nenametnutim obvezama. Ako bismo htjeli biti pobjednici u raznim duelima, ili barem neporaženi, filozof kojega trebamo poslušati je Thomas Hobbs koji reče da je čovjek čovjeku vuk.

A još jučer si s ambona čuo da to ne ide tako. Da tako ide onda bi ti bio poražen na kraju svakoga dana. Ali bez obzira na tu dvoličnost, opet se radujemo nedjelji. A onda opet u ponedjeljak-ispočetka. Nastavljamo biti poltronima koji se ne žele s rogatima bosti. Bojimo se. A sama Crkva u koju, kako govoriš u Vjerovanju, vjeruješ, kroz djelovanje svoga Protagonista čak 365 puta ti je rekla Ne bojte se! Za svaki dan u godini. Ne bojte se biti nepopularni. Ne bojte se rogatih i bogatih. Zgodnih i našminkanih. Ne bojte se karnevala, jer, ako ne ovdje, onda će Ondje maske popadati.

Ne budimo, stoga˝ludi čovjek koji svoju kuću gradi na pijesku˝.

Udarit će pljusak, navalit će potoci, dunut će vjetrovi i nasrnuti na tu kuću, a pod ruševinama će biti vidljivo jesu li simboli bili samo prikaz ili konkretno življenje.

Otkrit će se koliko je tko zlatne teladi skrivao.