I JA sam šef

-














Potaknut izjavom moga kolege koji je naglasio da je šef jednoga odjela našeg poduzeća - pišem ovaj tekst. Taj kolega često voli naglasiti svoju poziciju. I JA sam danas šef smjene. Pa što? Koja mi je korist od naglašavanja te činjenice? Što time dobivam?

U ovaj krug ušao sam prije tri godine. Stanje je bilo prilično bolje nego što je danas. Tada su nam kasnile tri, a danas nam kasni 18 plaća. Naprosto ne mogu vjerovati da netko želi biti za kormilom broda koji ima 18 rupa začepljenih žvakaćim gumama. Govorim o šefovima koji se ne pitaju, ali bi to htjeli. Takve osobe žalio bih i kada bismo sutra dobili božićnicu i plaću za 12. 2011. Mlaćenje prazne slame donosi praznu slavu. Zašto ljudi žele biti bitni, ili bolje upitati, zašto ljudi ne mogu izvagati koliko su bitni?
 
U razgovoru s pojedinim kolegama u situaciji kakva jest u našoj poslovnoj kući mogao sam vidjeti razočaranost, ali ne i odluku da napuste kuću zahvaćenu požarom besparice. Takav sam i sam. Pokušavao sam otići tri puta, ali-bezuspješno! Ljubav prema struci stajala je na vratima i gurnula me tamo gdje sam trenutno. 

Kada bih se vratio ponovno u živi pjesak, unatoč tome što bi svaki put bio pet centimetar dublje, za pet milimetara bih skratio jezik. Jer, nemam koristi od toga što ću pričati tko je kriv, a tko nije. Pune tri godine slušam površne kritike. Ako ništa, upoznao sam razne profile ljudi. Upoznao sam lažne šefove. Strpljive osobe. Glupe. Šuplje. Brbljave. Dosadne. Ali i drage i pametne. Od svega ovoga pomalo sam pokupio. Nadam se samo da nisam lažni šef. Ali, šef smjene jesam.

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Obećanje - ludom radovanje

-
Slika
Krave vežemo za rogove. Pse oko vrata. Čovjeka, koji im sve ovo ponekad čini, ne veže nitko, barem ne od kada su ukinuti robovlasnički sustavi i barem ne kod nas. Čovjeka bi se, valjda, trebalo vezati samo za riječ. Poznata nam je ona: Obećanje - ludom radovanje. I doista, kao i svaka druga izreka iz naroda, tako i ova ima razloge svoga nastanka i kontinuiteta. Koliko li smo se samo puta uvjerili da sve obećano nije učinjeno. Sjećam se riječi pojedinih "ljudi na poziciji" koji bi mi, dok bi bili društvu više ljudi (što više, to po njihovom mjerilima bolje) obećavali koješta. Najčešće su to oni "vrebatori" koji su svoju aktivnost iskazivali po završetku moga fakulteta. Da se ispunilo i O od njihovih obećanja, ni sam ne znam gdje bih sve do sada radio. Na osnovu naših životnih iskustava svi bismo startno trebali davati više pozornosti "obećavateljima", nego sadržajina njihovih bajki. I ovo su davno shvatili ljudi: nije bitno što ti se kaže, već tko
Pročitajte više

Osoba nije dostupna

-
Slika
"Osoba koju ste nazvali trenutno nije dostupna. Pokušajte kasnije". Koliko ste samo puta čuli ovu rečenicu iz usta spikera raznih mobilnih operatera? Neke osobe biste naknadno dozvali, a neke bi vam vječno ostale nedostupne. Pojedinci su sami po sebi nedostupni, što svojom facijalnom ekspresijom, što tek pokojom izgovorenom riječju ili rečenicom. Jednom prilikom mi stranka na poslu priča kako je od nekih tamo čula da imam namrgođenu facu, a ona me, kao, opravdavala i rekla je svojim sugovornicima da zapravo nisam takav. Shvatih to kao kritiku i pokušah svoje lice osvježiti češćim i srdačnijim osmijesima. Čisto radi raje, a kasnije kada pogledaš fotografije shvatiš da je to bio dobar potez i radi svojih potomaka da ne bi rekli: "A jest nam ovaj pradjed bio namrgođen". Upravo namrgođene osobe su često i nedostupne. U mrakačama svojih jazbina uživaju u uskim krugovima svojih miljenika trenirajući strogoću i nepristupačnost. Doduše, takvima i ne treba previše
Pročitajte više

Baba na peronu

-
Slika
Zavukao sam se pod duboku hladovinu i čekao autobus. Došao je točno na vrijeme, par minuta prije polaska za Mostar. Desetak mladih, omladine, mladeži, kako već hoćete, čekalo je isti autobus. Dok sam se izvlačio iz svoje duboke hladovine, ugledao sam ih kako su se sjatili i dočepali se autobuskih vrata kao strvinari ostataka kokošiju iz obližnje pilićare. Bile su tu još dvije srednjovječne žene koje se, baš poput mene, nisu ni trudile navrat-nanos utrpati u autobus. A zadnja u redu je bila jedna mršava gospođa u poodmaklim životnim godinama. Ova s fotografije kojoj sam namjerno nadjenuo ime "Baba na peronu".  Dok se mladež, po onoj Thomasa Hobbesa da je čovjek čovjeku vuk, jedno preko drugog trpaju u autobus, taxi dovozi teže pokretnu gospođu. Gledajući ju, mislio sam da će doživjeti istu sudbinu kao Baba s perona, da će one ući zadnje, ne računajući mene. Podrazumijeva se da ću pustiti starije od sebe, em su me ćaća i mater nešto naučili, em sam ovo odlučio kritički zabiljež
Pročitajte više