I u Bruxellesu svatko o svom poslu

Dva muškarca opljačkala su poštu Europskog parlamenta u Bruxellesu, samo nekoliko stotina metara od mjesta gdje se održavao summit čelnika 27 zemalja EU. Ova vijest me sinoć žestoko nasmijala. Pomislih: ˝Pa i tamo svatko o svom poslu!˝

I naša zbiljnost je ista. Takav način življenja uglavnom se uvukao u sve krajeve modernog svijeta. Pravilo ˝Živi za sebe˝ uguralo se i u početne jedinice našeg društva, u obitelji. Isti dan je bio pokop filantropu i rođendan narcisu. Nekada su se svi okupljali oko ognjišta, grijali se na istoj vatri, jeli iz jedne drvene kašike. Moderne pošasti učinile su svoje. Prigrlili smo s leđa modernu Europu misleći da je zatvorenost jednih prema drugima zastupljena i tamo. Ali, ne mora značiti.

Krajem prošle godine boravio sam nekoliko dana u Austriji. U pokrajini Linz u mjestu St. Marien. Selo. Okupljanja mještana u župnoj kući, zajednički rad, radost životu i smijanje banalnim temama vratili su me unatrag 12 godina. Sjetio sam se opuštenosti u ozračjima društava u kojima sam se kao klinac kretao. Na licima starijih malo kada bih osjetio toliko nezadovoljstvo i istrošenost koju danas nerijetko ugledam na ogledalu.

Kvari li se homo novus? Da! Definitivno. Svaka pojava ima svoje počelo i uzrok počela. Kada se osvrnem na prošlih deset godina lako se prisjetim svih vlastitih, ali i preobrazbi meni bliskih i dragih ljudi. Komparacijom odnosa kojima bi se osoba A odnosila prema osobi B, donosimo odluke. Ukoliko uvidimo da je druga strana osjećajna, draga, društvena onda se i mi potrudimo uzvratiti istom mjerom. Ukoliko je obratno, ne čekamo da osvetu serviramo kao hladno predjelo, već ju na stol postavimo kao vreli grah s kobasicama.

U toj situaciji samo dolazi do produbljivanja krizne situacije. Nađemo se u živome pijesku. I dok se mi zabavljamo o svome poslu, nema nam tko pružiti slamku spasa. Jer se i druga osoba zabavila o svome poslu. Sve dok ne izvježbamo respektiranje osoba koje svakodnevno susrećemo, dok ne shvatimo da je korelacija neizbježna, zapadat ćemo u živi pijesak i nama bliske osobe optuživati kako nam ne žele pružiti ruku, a da ne pomislimo gdje su to one jučer bile.

Tolerancija. Toga nema. Izlapilo. Uglavnom smo tu negdje mi i nekoliko metara oko nas – ponovno mi. Nešto malo naših najbližih i to je to. Ograđeno. Gore sam spominjao kako često kopiramo postupke određenih osoba. Agilni smo kada se igramo copy-paste, ali nažalost, samo kada su u pitanju loša vladanja naših poznanika. A u onim, pak, dobrima imamo neizbježnu potrebu pronalaska dlake u jajetu.

Ali, zar će, tko je gladan, zbog samo jedne dlake baciti jaje?