STOP !
Krajem rujna 2003. imao sam skoro godinu dana staža za volanom. Vozao sam očev Mercedes, kojega vozim još i danas. Nedavno je ˝pao sustav˝, ali je otac još u prilici pomoći pa je sustav i podignut. Opet je u voznom stanju.Toga 30. rujna po Hercegovini sam, naravno bez očeva znanja, vozao svoju srednjoškolsku raju. Njih troje i ja. Nisam bio u alkohliziranome stanju, ali sam ipak bio opijen. Ni u jednom dijelu ˝ponosne moje zemlje˝ na um mi nije palo Nikicino upozorenje izrečeno mnogo puta od dobitka vozačke: ˝Ante, još si nevješt, polako!˝
Kad smo došli u Čapljinu, idući od staroga mosta prema robnoj kući, obuzela me ideja o naglom skretanju nadesno kod poštine zgrade. Odjednom je automobil bio uzgor, suvozači i ja zaprepašteni, a ispod nas prometni znak STOP.
Stojeći tako, naglo su mi prošle očeve riječi kroz glavu. Ali, trenutak nije za razmišljanje, već za akciju. Izvukli smo se vanka, a u vrlo kratkom vremenu bili smo poput glumaca koji scenu izvode pred prepunim amfiteatrom. Čapljince je zanimalo što se dogodilo. Policiju sam samoinicijativno zovnuo, grijeh priznao i kaznu platio.
Velike su lekcije tada naučene. Od toga da u životu najviše pomognu oni od kojih se najmanje nadaš, a najčešće su u pitanju neznanci. Npr. za razliku od pojedinih kojima je najveći posao bio stavljanje i vađenje ruku iz džepa, potpuni neznanac je prišao i osposobio auto kako bih ga mogao odvesti kući. Danas, kada svakodnevno prođem ovim raskrižjem trnci mi prođu tijelom. Odmah usporim. Naučio sam: znak STOP upravo to od mene zahtjeva.
Hrvati u BiH odlučili su znakom STOP obogatiti raskrižje na kojemu su osjetili majorizaciju svoga naroda. Netko je vozio brzo. Ludovao bez očeva neznanja. Netko je samo stavljao i vadio ruke iz džepova. Sada situaciju treba popraviti. Anonimci su oni koji raznosanjem peticije osposobljavaju hrvatsko bh. vozilo. Policija mudro pravi očevid. Hoće li Hrvati uspjeti postaviti znak? Hoće li nam znak STOP biti upozorenje ili će znak STOP u kratkom vremenu zamijeniti neki novi billboard DRAGI HRVATI...?
Kad smo došli u Čapljinu, idući od staroga mosta prema robnoj kući, obuzela me ideja o naglom skretanju nadesno kod poštine zgrade. Odjednom je automobil bio uzgor, suvozači i ja zaprepašteni, a ispod nas prometni znak STOP.
Stojeći tako, naglo su mi prošle očeve riječi kroz glavu. Ali, trenutak nije za razmišljanje, već za akciju. Izvukli smo se vanka, a u vrlo kratkom vremenu bili smo poput glumaca koji scenu izvode pred prepunim amfiteatrom. Čapljince je zanimalo što se dogodilo. Policiju sam samoinicijativno zovnuo, grijeh priznao i kaznu platio.
Velike su lekcije tada naučene. Od toga da u životu najviše pomognu oni od kojih se najmanje nadaš, a najčešće su u pitanju neznanci. Npr. za razliku od pojedinih kojima je najveći posao bio stavljanje i vađenje ruku iz džepa, potpuni neznanac je prišao i osposobio auto kako bih ga mogao odvesti kući. Danas, kada svakodnevno prođem ovim raskrižjem trnci mi prođu tijelom. Odmah usporim. Naučio sam: znak STOP upravo to od mene zahtjeva.
Hrvati u BiH odlučili su znakom STOP obogatiti raskrižje na kojemu su osjetili majorizaciju svoga naroda. Netko je vozio brzo. Ludovao bez očeva neznanja. Netko je samo stavljao i vadio ruke iz džepova. Sada situaciju treba popraviti. Anonimci su oni koji raznosanjem peticije osposobljavaju hrvatsko bh. vozilo. Policija mudro pravi očevid. Hoće li Hrvati uspjeti postaviti znak? Hoće li nam znak STOP biti upozorenje ili će znak STOP u kratkom vremenu zamijeniti neki novi billboard DRAGI HRVATI...?
Primjedbe
Objavi komentar