„Demokracija“ u našim crkvama
Sa sobom „demokracija“ povela razmaženu djecu još razmaženijih roditelja. Da ne kažem najrazmaženijih baka i djedova. Dragi svi spomenuti, da znate kako ima dobrih vrtića, rođendaonica i igraonica u našem gradu... Tko zna, možda ste vi vašu djecu upravo htjeli povesti na jedno od tih mjesta, ili možda u park, ili na plažu pa ste slučajno zalutali u crkvu. Nikako drugačije ne mogu razumjeti sve te silne igračke, prvo u vašim torbama, a na kraju i na podu crkve. Od automobila do kantrica za dvorce na pješčanoj plaži... Još nedostaje da otvorite i suncobran!
Vjerujem da većina nas ima priliku svoju djecu, pogotovo ovu predškolske dobi ostaviti kod nekoga kako bi u miru mogli otići pomoliti se Bogu. S druge strane, ako nemamo bake i djedove, strine i stričeve, ujake i ujne, onda, barem u našem gradu, imamo svake nedjelje tri mise pa bismo se mogli organizirati na način da jedno od roditelja ode na jednu, a drugo na drugu misu. Ne, idemo mi obiteljski pa da svi upravo našu obitelj prate, odnosno našu djecu.
Još kada mi mala počme glasno vrištati po crkvi neću je iznijeti vanka, nego ću joj se slatko nasmijati i pogledati lica ostalih misnika u nadi da je i njima smiješno što i meni. Nije mi dovoljno kada mi se dijete počme kretati prema oltaru da ga samo pratim pogledom. Ne, ići ću i ja za njim i tako po nekoliko puta... Svi znamo da je upravo Onaj radi kojega idemo na misu rekao kako mu je želja da puste malene k Njemu. Stoga, ne bih želio da me se shvati na pogrešan način, ali kada pojedini od tih najmanjih oduzmu koncentraciju većini u crkvi onda se pitaš jesu li maleni u njegovo doba imali slobodu i odriješene ruke od strane roditelja koju imaju maleni danas.
Donijela je demokracija na vrata i druge pojavnosti. Pojedine dame i gospoda su privatizirali određena mjesta u crkvenim klupama mislivši da je riječ o stolicama iz njihova dnevnog boravka. Lijepo oni zasjednu na kraj klupe i jedva da na par centimetara pomaknu svoja koljena kada netko želi proći na sredinu. O tome da bi ti se oni pomaknuli na sredinu ne trebaš ni razmišljati. Ne znam što je gore, ti čuvari svojih mjesta ili dame i gospoda koja dođu dvije minute prije početka mise i na sve moguće načine pokušavaju sebe pozicionirati u neku od prvih pet klupa. Promatram i one koje čak više nije ni briga ima li mjesta, oni jednostavno sjednu, nije ih briga što je onaj djed na sredini završio poput pršuta u presi.
Donijela je demokracija i izgovaranje molitava koje su predviđene svećeniku pa u neka doba, umjesto da samo svećenik izgovara ono što ga spada čujete pola crkve da moli njegov dio. Donijela je i poklek prije primanja hostije, poklek ponovno nakon primanja, donijela je i šuškanje i komešanje prilikom pružanja mira Božjega. Na kraju se to mjesto mira, pretvori u nemir. A u crkvu smo pošli tražiti mir.
Jedino rješenje je sjesti u prvu klupu, doći na vrijeme i nikoga ne gurati odnosno sjesti na sredinu da se ne moraš nikome pomicati. I da, bez djeteta pogotovo ako će cijela crkva morati gledati samo u njega. Zna se na Koga je pozornost u crkvi usmjerena, odnosno na koga bi trebala biti.
Primjedbe
Objavi komentar