Dan cimera

Danas se obilježava Dan cimera, utemeljen odlukom mojih bivših cimera prije dvanaest godina. Tih dana u Mostaru je prevladavalo prilično toplo vrijeme koje je uvjetovalo da me moji cimeri daruju svježim cvijećem ubranim u mostarskim baštama. Buket cvijeća dobio sam u ranim jutarnjim satima u stanu na Rudniku jer tu noć nisam bio u provodu s njima. Cvijeće je propalo, ali sačuvane su fotografije i utemeljen je Dan cimera. 

Cimeri su svi oni s kojima dijelimo sobu, pa usuđujem se reći i stan. Prva cimerica bila mi je pokojna baba s kojom sam dijelio sobu u djetinjstvu. Naučila me sve one dječje molitvice koje i dandanas molim prije spavanja. U toj sobi cimerica mi je pružala prošvercane bombone i redove čokolada koje je u dnevnom boravku uzela za sebe. Možeš misliti, završili bi uglavnom kod mene. Drugi cimer mi je, ali nešto kasnije, bio pokojni djed koji bi povremeno boravio kod nas. Svaka moja i najmanja pomoć prilikom njegova spuštanja na krevet bila bi ispraćena tisućama Božjih blagoslova. Još me prate, osjećam.

Cimeri su mi bili i kolege iz osnovne i srednje škole na našim ekskurzijama, kao i prijatelji na apsolventskom putovanju. Međutim, prva prava cimerstva ostvario sam na fakultetu, prvo u studentskom domu, a potom i u stanu u kojem je i nastalo obilježavanje ovoga dana. 

Prva godina fakulteta - dvojica cimera. Jedan od njih je toliko hrkao da sam morao svojim mišicama preklapati uho. I ovo sam sačuvao do danas, jer isto činim kada starija kćer ponekad zahrče. Drugi cimer bio je prilično miran, u sjećanju su mi njegove večernje, tihe i ponizne molitve. Pokrio bi se po glavi i razmatrao po pola sata. Možeš misliti, u domu sve gori, a on moli. Eto dokaza da nisu domovi samo mjesta kakvima ih većina doživljava. I danas se zovemo Cimi te s vremena na vrijeme popijemo kavu, ali samo kada se slučajno sretnemo ili poslovno. Kako god, bitno je da imamo neku vezu.

Najkraće cimerstvo bilo je ono od desetak dana s prijateljima u Starom studentskom domu. Sam pao, sam se ubio. Po kazni bijah prebačen u novi dom. Novi dom, novi ljudi. Nisam im dao priliku za bolje upoznavanje, jer sam svaki slobodan trenutak boravio u sobi s ovima koji mi nisu bili suđeni. Ni njima nije smetalo, jer bi u našoj sobi boravili njihovi prijatelji - svi zadovoljni. Ipak, nije bio zadovoljan Cimi, dečko koji se došao na moje mjesto u Starom domu. Smetala mu je moja nazočnost, kao i naša intenzivna druženja. Neke stvari bismo danas drugačije i činili, ali, mladost-ludost. 

I na kraju preseljenje u stan, u mostarsko naselje Rudnik koje smo od milja nazvali Pantovčak. Cimerske pustolovine tek tada su došle do vrhunca. Trebalo bi vremena za napisati sve, ali evo nekih: penjanje na krov, u potkrovlje, gađanje jastucima sa susjedama (studenticama), fotomontaža fotografija, namjera pozivanja stanodavca na pivo... Sigurno sam nešto bitno zaboravio, ali nema veze, bitno je da se dogodilo. Kako sam već napisao, mladost-ludost. Sve u svoje vrijeme, ali sam sretan da se to vrijeme dogodilo. Završili smo kasnije i fakultete, ali smo živeći ove odnose završili i životni fakultet. Neke ljude i danas susrećem, neki su mi virtualni prijatelji, a neki i istinski - kao braća. Često se sjetimo svih ovih dogodovština i opterećeni našim poslovnim obvezama kroz smijeh prokomentiramo. "Eeee, bila su to lijepa i poprilično bezbrižna vremena!" 

Sve u svoje vrijeme.