'Ta reć' o Mostaru?

Nedavno nakon smjene na Radiju Herceg-Bosne na Facebook postavih status I ja napustih Mostar. Nekakvi, brate, negostoljubivi ljudi. Jutarnju smjenu sam predao dok je još bila aktualna vijest da su migranti vraćeni iz Konjica prema Sarajevu. Već u jutarnjim satima su počele pljuštati kritike na Mostar iz sjevernijih krajeva. Stoga sam postavio ovaj ironičan status. Neki su povezali, neki ne pa su čak u inboxu pitali zašto sam se razočarao u grad i ljude?

O Mostaru još nisam pisao, a ovaj članak nije pravdanje zbog spomenutog statusa nego moj doživljaj ovoga grada. 'Ta reć' o Mostaru? U tom gradu sam se rodio, u njemu su rođene moje dvije kćeri. U njemu sam se upoznao sa svojom suprugom, proveo najljepše godine života, u njemu smo se zaručili, sudbeno vjenčali, proživjeli sva godišnja doba i njihove čari i poteškoće koje sa sobom nose. U njemu smo uživali i živjeli.

O Mostaru su pisali mnogi pisci i pjesnici. I sve pozitivno. Kao i o svemu drugom, tako i o njemu jedni će reći sve pozitivno, drugi li-la, a treći ga obasipaju samo negativnim komentarima. Nažalost, ovi treći su često oni koji upravo u Mostaru kruh zarađuju, a pljuju po njemu. Logika donosi zaključak da pljuju i po svome kruhu. Što o takvima reći, kakvu posluku porati? Najbolje je, što bi moja pokojna baba rekla prekrstit se i okrenut na drugu stranu.

Kao i u svakom drugom gradu jedan dio domicilnog stanovništva također ima prigovore na došle. Kada prigovaraju postupcima došla o kojima sam gore pisao onda se i sam složim s njima, ali kada počnu nekoga optuživati samo zato što nije iz Mostara ponovno čujem glas svoje babe i naravno - poslušam ga. E ne možeš biti regionalno središte ako ne ćeš biti spreman za prijam novih ljudi. Sele se u Njemačku, a eto ne će u Mostar. Poštuj onoga tko poštuje tebe, a samim time i sebe. Bar tako se ponašaju i Mostarci i došle koje poznajem i s kojima se u Mostaru nalazim bilo službom bilo družbom. 

Sjećanja o Mostaru me vraćaju u djetinjstvo. Kada bih ponekad iz svoga rodnoga sela na zadnjem sjedištu naše Lade išao kod strica svećenika koji je kasnih osamdesetih bio na župi u Pologu roditelji su mi često znali reći: "U onoj velikoj bijeloj kući si se ti rodio!" Odvezli su me roditelji i u mostarsku katedralu bodriti sestre koje su imale nastup kao članice župnog zbora. Iako u magli, u sjećanju mi je katedrala i staklo na njezinu krovu, ali i biskup Žanić koji me je čak pomilovao po glavi. Da, sjećam se i drvoreda od aerodroma prema Bišću i mojih pitanja kako su tako pravo niknula i to baš pored ceste.

Kasnije, u ratu, ali i nakon rata nekako smo izgubili vezu s Mostarom. Čak ni u bolnicu nismo išli na Bijeli Brijeg, nego u Dubrovnik. Moj povratak u Mostar bio je prijamni ispit, nakon toga upisivanje na fakultet, a potom i u studentski dom. Za mjesec dana bit će točno 15 godina da smo Mostar i ja u vezi. Kao i svaka druga, tako i naša veza ima trzavica, ali preko svega prijeđemo. Uvijek ja popustim i prvi priđem. Popušta krivac. Često se supruga i ja prisjetimo naših čestih kava nakon vjenčanja, naime ne bi prošao tjedan dana da se ne bismo "zaletjeli" do Mostara na kavu, čisto da ga osjetimo. 

Ne želim ga potpuno napustiti. Potrudit ću se da veza traje jako dugo, jer i sami znate da ne funkcionirate potpuno kada vam je daleko od srca netko i nešto što vam je pri srcu i na srcu. I dalje se želim u Mostaru osjećati vrijednim Bogu, sebi, svojoj obitelji i Domovini.