Maleni

Toliko je priče o malenima, o djeci. Konvencije i ostali zakonski okviri jasno nam nalažu kako postupati s njima. Sociolozi na Zapadu zgrću silan novac na knjigama o temama "Kako odgojiti svoje dijete?" Super, još ako ih oni nemaju pa ti pričaju onako, teoretski. Naučili na fakultetu. Rekao bi moj otac: "Uči sin ćaću kako napraviti dijete". 

Malenih nema više na igralištima. Nema ih ni na ulicama. Ne igraju lopte ni lastike. Ne znaju što su klikeri ni pola-cijela. Znaju na mobitel, na jutjub. Dirigiraju nam koliko dugo će zadržati naše mobilne uređaje u svojim sićušnim rukama. I popustimo, da ne bi još jače vrištali. Rekli bi stari ljudi: "Pusti danas, pusti sutra..." Nisu kriva djeca. Krivi smo mi roditelji koji se ljute na svoje malene zbog zadržavanja mobitela duže od onih dogovorenih petnaest minuta. Kako ne biti ljut kada i meni treba, moram odgovoriti na poslovni mail ili poruku. Neka, poslovni? Koliko je sati? 19 je sati, a radiš prvu smjenu? 

Nisu ni oni prije bili, ali ni današnji poslovi nisu laki. Ako te ne smelje fizički teret i mobing nekorektnog šefa svakako će te "iz tračnica" izbaciti opis posla u koji često ubacuješ dodatne zadatke bez da te itko na to potiče. Nisi svjestan svoje krivnje, a kriv ti svatko, i živ i mrtav. Kriva ti djeca kući što galame pa se ti izdereš na njih što te ne puste na miru. Nije lako, ali ne ide tako!

Maleni sve to primijete. Oni ljubav vrate duplo, ali isto tako i hladnoću. Rado se ogriju nad plamenom naše ljudske i roditeljske veličine, a isto tako i brojne požare gase svojim iskrenim suzama. Pamte i, daj Bože, ne vrate. Ne možeš se baš nikako bolje organizirati kako bi bio malen s malenima? Možeš, promijeni sebe ili okolnosti kako god se one zvale pa taman to bio i posao. Preživio bi ti i bez njega, a poduzeće bi bez tebe. Sve se nadoknadi osim dragocjenih izgubljenim trenutaka.