Vječni optimist

Vjera, ufanje i ljubav su tri Bogoslovne kreposti. O tome smo učili na vjeronauku. Napamet, tko ti je moj svećeniče o njima razmišljao. U pripremi za krizmu i nekako, ali za pričest nikako, bilo nam je samo bitno ne pogriješiti u izvođenju recitacije i da nam vosak sa svijeće ne kapne  na ruku.

Ufanje. Nada. Kolika bi trebala imati krila kako bi nas sve nosila i izdizala iznad ovoga blata? "Čemu se nadati u ovim teškim vremenima? Posebno ovdje kod nas gdje nema perspektive!" Ovo kažu neki moji vršnjaci koji dodaju da je danas teže nego ikada prije te ih dosta to uvjerenje dokazuje pokušajima pronalaska sreće u nekim dalekim krajevima. Drugi lamentirajući ovdje opuštene kave pretvaraju u stresne trenutke. Ovi prvi često nemaju ni zrno nade u sebi ni sada kada ljeti dođu u rodnu grudu. Neka, jesu li uopće tražili nadu?

U kojekakvim raspravama o budućnosti često ispadnem crna ovca. Braneći svoj stav da je bilo i gorih vremena prijatelji me gledaju s čuđenjem. Možda njima osobno nije, ali meni i članovima moje uže obitelji jest. Ne sjećam se da je u mome djetinjstvu bilo toliko popunjenih polica u našem kuhinjskom hladnjaku. Ne sjećam se niti novih automobila kao ni markirane odjeće. Sjećam se da smo imali svega dostatno. Tako je i danas. Često kažem kako danas nije dobro, ali kako nikada nije bilo ni bolje. Tada neki u društvu pomisle ili kasnije drugima kažu da sam vječni optimist.

Ako si vjernik, upravo ova nada bi ti trebala biti, uz vjeru i ljubav, okrijepom u životu. Ako i ne vjeruješ ovo ti je recept za svakodnevicu. Baš tako, imati nadu u svakodnevici, a ne gubiti ju u projekcijama naših života za deset godina i više. Živi dan za danom. Kažu da je onaj jedan iz našega grada koji je imao siguran posao i stan u osobnom vlasništvu otišao u Njemačku. Svi se čude, a on je negdje rekao da ide radi djece, jer ne će moći njima ovdje steći ništa. Neka, zar im nije dao život i školovanje? Pa trebaju li se ti mladi za išta sami pobrinuti? Ako ćeš i ovdje raditi na dva mjesta svakoga dana po 12 sati moći ćeš svojoj djeci štošta priuštiti. Osim sebe. 

Nadajmo se dobru čineći dobro ljudima oko sebe. Smanjimo apetite pa ćemo dati prostora nadi da nas smjesti negdje na svoja krila. Zapravo, pozovimo ju ovdje na zemlju da dođe po nas i vine nas u zrak. Doći će ona i sve naše probleme i strahove učiniti minornima, zapravo onakvima kakvi i jesu. Naše čaše će prestati biti napola prazne, postat će napola pune.

Vječni optimist.