Volja u nevolji i mimo nevolje

„Da nije sprovoda, ne bi se ni vidjeli“. Česta je ovo rečenica koju oni koji su se valjda nekoć viđali čeće izgovore i nekoliko puta tijekom sprovoda. Tu i tamo se sjete da su se vidjeli lani na onoj svadbi. E sada, pitanje je hoće li se ponovno vidjeti na sprovodu ili na svadbi. U svakom slučaju ostave otvorenom mogućnost da se jednom nađu i mimo toga, onako, da se dogovore, kako se nekada činilo. 

Ta mogućnost ponovno postane zatvorena. Otvori se tek neka nova (ne)prilika za susret. Bolest, nezgoda, bilo kakva izvanredna situacija. Onda se ponovno povezivamo, kontaktiramo i sekiramo. Čujemo: „Molim te, hajde mi daj broj telefona, valjda mi se izgubio kada sam mijenjao ovaj mobitel...“ Pitanje je: jesi li promijenio mobitel ili sebe? Ako je teško dokazati što se zaboravio promijenilo, jedno je sigurno - promijenila su se vremena, a time i ljudi. O tempera, o mores. O vremena, o običaji.

I tako danas imamo mnogobrojne žalovatelje, prijatelje koji se sjete da su ti to kada ih ti ili tvoja novonastala situacija posjeti da nisi umro. Tada se sjete da nisi, jer da jesi došli bi ti na sprovod. Donijeli bi i veliki vijenac, ugurali se u red za sućut, pustili i koju suzu. A to što ti se za života (a nisi mi ti njima) nisu javili, nema veze, bio si dobar čovjek. Najbolji u mjestu, kaže svećenik. „Jest, baš jest!“ pomisli ona susjeda što se nedavno napravila da te nije vidjela kada si prošao u gradu pored nje.

Iako se prijatelji poznaju u nevolji, imajmo volje voljeti jedni druge i izvan nevolja. Ako ne stignemo, ne možemo, ne želimo, onda odbacimo dramatiziranja u izvanrednim situacijama.