Zašto sam bio u svađi s Čapljinom?

Kasno ljeto najčešće se veže uz povratak u školske klupe. Tada završavaju godišnji odmori, treba poći na posao. Priprema se zimnica. Pilaju i cjepaju drva. Mnogo posla, malo odmora. Siguran sam da su neki od ovih razloga ključni što dosta ljudi ne voli kasno ljeto, odnosno početak jeseni. U životu sam imao nekoliko nezgodnih situacija upravo u ovom dijelu godine, a najznačajnija je promjena životne sredine prije 16 godina.

Iz sela sam preselio u grad. Iz osnovne škole, u kojoj su se redovito mijenjali nastavnici i koja je ukupno brojala desetak učenika, prešao sam u gimnaziju koja je oduvijek bila na glasu kao teška. Prosjek osnovnoškoskih ocjena uvjetovao je moje pozicioniranje među prve učenike u prvome razredu srednje škole. Tek dolaskom prvih ocjena shvatio sam koja promjena se dogodila u mome životu. Jedinica za jedinicom. Ni opetovani vapaji usmjereni ocu da me prebaci u neku strukovnu školu nisu pomogli. Rekao je: „Gimnazija je gimnazija, ako i izgubiš godinu neka bude moja odgovornost!“. Danas sam mu neizmjerno zahvalan na upornosti. 

Ovih dana razgovarao sam s mamom jedne djevojčice koja je nafriško upisana u srednju ekonomsku. Kaže da joj je mala rastresena jer joj pripadnici RPOO-a (rodbina, prijatelji i ostali ožalošćeni) žale malu što je upisala ekonomsku od koje, eto oni kažu, ne će kasnije u životu imati koristi. Meni su govorili suprotno, kako bi bolje bilo da sam upisao upravo ekonomsku. Kako su mi samo dragi ti zabrinuti i nasekirani prijatelji. Ne jave ti se danima, mjesecima i godinama, a postanu ti tako bliski kada ih uopće ne trebaš, a kada si ih trebao nije ih bilo u blizini.

Tako su mene tada neki od mojih novih i brižnih susjeda, članovi rodbine i ostali „prijateljski“ upozorili kako je škola teška, da oni ne znaju kako će to ići, da su se baš od Joze Jozića oboje djece prebacili u Ljubuški itd. Čak su me onako zdušno, s obzirom da je bila u jeku kriza Hercegovačkog slučaja, upozorili da ja kao pripadnik „popovske“ obitelji ne ću maknuti ni koraka. I profosori će me, kažu, zakidati za osnovna ljudsko-učenička prava. S tim strahom urezanim u moje još neformirane pubertetske kosti svakodnvno sam koračao do škole po asfaltu koji kao da je bio popločan čavlima. Dva koraka naprijed, tri natrag.

Bio je potreban određeni vremenski odmak da bih shvatio kako mi pripadnici RPOO-a nisu govorili istinu. Slučajno ili namjerno, ne znam. Ali znam da su profesori bili objektivni, a to što su strogi neka su. Što bi trebali, postupati po pravilima RPOO-avaca?  Nije bilo razlike u odnosu prema ikome. A samo prije par mjeseci stalno sam slušao suprotno. Završih tako srednju školu, a najveći broj profesora ostade mi u pozitivnome sjećanju.

Zbog svega ovoga pripadnici RPOO-a su me, unatoč većini dobrih ljudi, posvađali s prekrasnim gradom Čapljina. Odeš na fakultet. Zavoliš neki novi i veći grad. Poželiš nikada se ne vratiti na staro, ali Božja providnost te odluči vratiti opet među one iste pripadnik RPOO-a. Ali, što te ne ubije, ojača te. U novoj situaciji, odnosno u dobivanju posla, iako je bilo istih pokušaja, odlučno sam u startu srezao njihove komentare, savjete i preporuke. Odjednom prestaneš biti onaj kojega žale, a postaneš oholica koja ne da sebi pristupa.

Neka bude kako god oni kažu, meni je samo bitno da mi je ovako ljepše. Za prijatelje sam u ovome gradu tijekom svih ovih faza na duge staze stekao osobe svih klasa, nacija, vjera i „podvjera“. Ako si čovjek, čovjek si. Ne čini te čovjekom nijedna od ovih odrednica, nego tvoja unutrašnjost. Ista ona unutrašnjost koja je često bila isprepadana raznim savjetima pripadnika RPOO-a.