Sestre i brat

Mama mi je često u ranom djetinjstvu znala reći: „Sestra bratu kao grad, brat sestri kao vrag“. Tu rečenicu bi izrekla kada bih bilo kojim činom povrijedio jednu od svojih sestara. Ne znam je li riječ o narodnoj ili je njezina osobna izreka. Možda me pokušala indirektno, u čemu je izrazito vješta, na vrijeme upozoriti da ne činim tako. Imati sestru je sreća. Imati tri je trostruki sreća. Čemu onda ona izreka?

Svi u životu gradimo individualne odnose. Tako je i u mojem odnosu sa sestrama. Najstarija je starija od mene jedanaest, srednja deset, a najmlađa sedam godina. Ako ću početi kronološki opisivati detalje naših odnosa, puno toga ne ću zapisati. Ne zato što ne želim, nego zato što sam bio premalen pa se ne sjećam. Fotografije iz obiteljskog albuma dokaz su njihove brige o meni u ranom razdoblju mojega djetinjstva. Ti, ali i trenutci koji su uslijedili urezani su tako duboko da ih ni vrijeme ni nevrijeme današnjice ne mogu niti smiju izbrisati.

Ostaje duboko urezano svako Kinder jaje koje bi najstarija sestra donijela iz grada u kojemu je studirala. Moja tadašnja radost nije bila poput današnjih mlakih reakcija djece koja niti ne znaju pokazati sreću.  A srednja sestra je nadomjestila nedostatak društva u mome selu. Igrali smo lopte i zajedno izvršili plastičnu operaciju na glavi Snjegovića kojega smo sagradili mukotrpno skupljajući tanke naslage snijega. Najmlađa sestra je najduže bila s nama. Ona je najstrpljivije pokazivala domaće zadaće i pekla jaja na oko te posuđivala ruksak i tenisice za ekskurziju.

Treba li opisivati količinu tuge koja bi me pratila danima nakon njihovih svadbi? Ne treba, kao ni sva ona kolektivna ushićenja prigodom rađanja njihove djece, odnosno mojih osmero nećaka. I devetog ushićenja od prošle godine kada je na svijet došla Mihaela.

Fakultetski dani su skupi. Svaka kap novca iz česme njihove sestrinske ljubavi bi natopila relativno suhu površinu moga novčanika. A znao je često biti i pljusak kao onda kada nisi u mogućnosti platiti apsolventsko putovanje pa se sestre dogovore i sve riješe. Putuješ Grčkom poput svetoga Pavla te istome upućuješ zahvale što imaš sestre.

Kada se oženiš, kako neki vele, stvari se promjene. Nastane raskol. Supruga vuče na jednu, a ostali (sestre) na drugu stranu. Tako neki vele, ali s obzirom da se „velenje“ uglavnom ne ispunja na većini područja moga života, tako nije ni u ovome slučaju. „Caru carevo, a Bogu Božje“. Sestri sestrino, ženi ženino i sve bude kao po loju. Ako žele, a žele, jedino sve mogu profitirati. Mogu dobiti prijateljicu za razgovor, a ako ne žele aktivirati i održavati takav odnos ne trebaju se ni prisiljavati.

Ima li poteškoća u našem odnosu? Da, kao i u svakom drugom. Radije bih ih nazvao „poteškoćice“ Međutim, i u ovom slučaju bitno je s ljubavlju pristupiti promatranju svih novonastalih situacija koje bi mogle biti sporne kako bi se dovelo do nekog racionalnog zaključka. Bitna je otvorenost, a ona je uvijek bila dio naših odnosa.

Drage su meni moje sestre, ali i zetovi. Upravo oni su svojim ljubavlju prema njima uvjetovali da ovako nešto napišem. Da su ostale „zaove kod kuće“ možda bi ovo razmišljanje bilo sasvim drugačije. Možda i ne bi, nadam se da bi postale „zaove koje su se udale postaros“.