Dva palčića
Trebao sam biti rođen 20. prosinca. Toga 9. listopada prije 31 godinu mama je osjetila da se nešto sumnjivo događa. Iskustva od tri prethodne trudnoće bila su i više nego dovoljna da bude sigurna kako nešto ne ide po redu. Mislila je da je prolazno, pa je šutjela do jutra. 10. listopada se upućuju u Čapljinu gdje im dežurni ginekolog daje najružnije vijesti: "Dijete nije živo!". Mama je ipak osjećala suprotno. Možda više vjerovala, nego osjećala.
Vozeći se prema Mostaru nagli prijelaz preko mosta na rijeci Buni "probudio" je uspavano dijete. Mama je tada tati rekla da je dijete živo. To su do carskoga reza bile njezine posljednje riječi. Ništa više nije čula, do razbuđivanja sutradan nakon operacije. Sve loše prognoze bio je prinuđen čuti otac, a za početak su bile minimalne šanse za preživljavanje, i majke, a posebno djeteta. Sjetio bih se njegovih treunutaka povratka kući iz bolnice i u našim životnim i sličnim (ne)prilikama. Moraš nositi što god dođe. Neka bude volja Tvoja.
Mama se rabudila i na noge udubila već za par dana, a palčić od šest mjeseci i deset dana je završio u inkubatoru. Molitve su učinile svoje. Nedugo nakon moga rođenja, mama je ponovno bila u nesvjesti. Već petnaesti dan. Došli su do inkubatora, a on prazan. Dok su je razbuđivali sestra ih veselo obaviještava da je beba prihvatila pravi zrak.
Najmlađa sestra je tih dana rekla da joj je brat kao kifla. Baba je pobjegla iz kuće kada su joj razmotali unuče. Išla se žena isplakati, a kasnije će mi bezbroj puta ispričati da nije mogla dugo gledati u ruke koje su najviše nalikovale na male viljuške za kolače.
Kada ovo ljudima pričam najčešće kažu: "A vidiš kako je sve u redu!" Da, Bog sačuvao još jedan život, a pri tom podario i ono najbitnije - zdravlje. Bez i kakvih posljedica. Dobro, u pojedinim škakljivim situacijama moju srditost supruga zna povezati s prijevremenim rađanjem. Mora nešto naći. Tako ti je to moj mali palčiću s početka priče. Dabogda i ti isto dočekao za tridesetak godina, a ovaj veliki palčić ti rekao: "Kako smo god na sličan način rođeni, slični nas jadi i sada prate!".
Prije malo manje od godinu dana napisao sam članak naziva Tko je kao Bog, u povodu rođenja naše Mihaele čije ime u prijevodu znači upravo to. Današnji događaj, ali i razmišljanje o trenutcima moga rađanja natjera me da se zapitam: "Kako samo često zaboravimo ponoviti u srcu i na usnama činjenicu Tko je kao Bog." Ali On je toliko dobar i ne dopušta nam da se previše "ohladimo". Redovito nas obasipa svojim djelima ljubavi. Ljubavi prema svakome svome biću.
Primjedbe
Objavi komentar