Izgubljeno u Slovačkoj

Dosta putovanja je iza mene. Na svakome od njih ponešto sam izgubio. Prvo putovanje bilo je ono na kraju osmoga razreda. I dok su prijatelji u svoju memoriju zaključavali prekrasne slapove s Plitvica ja sam otključao vrata stresu. Izgubio sam sestrin kožni ruksak. Eh, da mi je današnju pamet ne bih se brinuo. I na putovanje s kojega sam se upravo vratio nosio sam ruksak iste sestre. Darovala mi ga je, a ne posudila. Nisam ga izgubio.

Na srednjoškolskom, apsolventskom i nekim drugim putovanjima gubio sam fotoaparate, filmove za razvijanje fotografija, majice, parfeme, suvenire... Već na samome polasku u Slovačku čvrsto sam odlučio i na ovome putovanju nešto izgubiti. Uspjelo mi je.

U ovome tekstu ne ću pisati o službenom dijelu, o nastupima i nastavku kontakata što ih Družina koja me vodila na putovanje njeguje već desetljeće i pol. Kako su dobri doma, tako su dobri i u gostima. Suvišno je pisati o njihovoj profesionalnosti pa ću pisati o nečem drugom.

Već sam negdje ostavio pismeni trag da sam zahvaljujući HKUD "Zora" Gorica-Struge u samo mjesec i par dana po prvi put ušao u narodnu nošnju i skijaško odijelo. Upitah se: Što još nisam probao? Predsjednik Društva podsjeti me da sam zaboravio kupanje na otvorenome na temperaturi od -16 stupnjeva. E, da je samo to.

U Tatralandiji, termalnim bazenima sam se, zahvaljujući želji za adrenalinom, spuštao kroz vodene tobogane. Ne znam koliko su dugi, ali znam da bih se svaki put negdje na polovici tobogana u onome mrklome mraku pitao: "Što mi ovo treba?" A za pola sata sve ispočetka. U međuvremenu kupanje u najtoplijem bazenu na temperaturi od +40 stupnjeva. Toliko je vruće da je naš novopečeni prijatelj, moj imenjak, sumnjao u nastavak prisustva zdravlja jednoga domicolnog starca koji se tamo banjao. Preživio je starac, ali i on nakon nagloga skoka u vrelu vodu. Da je bar imao jaknu na sebi.

Još sam jednoga imenjaka imao na ovome putovanju. Taj imenjak, iako mi to nije bio, zvao me Nidžo. Tko zna, možda mi zna ćaću. To me podsjetilo na Muškoga koji moga oca zove Zenzo samo zato sto ga tako zove i njegov brat Nikica. Za jednoga putnika su rekli da izgleda kao neki svećenik. Taj isti se zapita:"Pa zar i ovdje?" Disali smo kao jedno. U jelu, piću, zabavljanju. U spavanju sam ipak malo prednjačio.

Vidjeli smo najveću tvornicu za preradu kože u Europi. Ljudi rade kožu za razne tvornice namještaja, ali i za automobile. Dok sam rukom prelazio preko kože jedne švedske krave pomislio sam: "Možda ću baš po istoj proći za par godina u nekom svom budućem automobilu." Sanjati nam nitko ne brani.

Pale su lijepe fotografije. Iste su dijeljene preko društvenih mreža, ali i pokazivane na licu mjesta. Nastajali su jedinstveni video zapisi, a ističe se Mariovo lovljenje čuda u kadar - dvije žene na žičari voze se u suprotnome smijeru. Nažalost, nije ulovljen moj pad sa skija. Hvala Bogu, nije me za uši potegla mama malca kojega sam tom prilikom pokupio na stazi. Nije mu ništa bilo.

Sada kada smo već zakoračili na tlo naše Bosne i Hercegovine mislim o svemu što sam izgubio u Slovačkoj. Nije mi žao ničega, ali je normalno da ću sve to uskoro pronaći u svojoj dnevnoj rutini. Tako mora biti. Stres, umor, brige i problemi su nešto što se, htjeli mi ili ne, lijepi za nas. A sve to moramo negdje namjerno izgubiti, pa makar i u Slovačkoj. Ali, tko zna, možda sam ih izgubio već prvu večer u Slavoniji? Ma, kako god, važno je da se domu i poslu vraćam bez njih.