Crne predstave

Ima nešto u čovjeku što ga vuče na dno. Kao da uživa dole u tome blatu. Nažalost, svi znamo tko je u blatu na svome terenu. Kako vrijeme odmiče može se primijetiti sve veće nezadovoljstvo među ljudima. Svih dobnih i statusnih skupina. I muško i žensko. Ništa ne valja i to je to.

Istina, puno toga nije idealno, ali i idealnost je kao i većina drugih - relativan pojam. Upravo to nam daje prostora da na stvari ne gledamo samo kao na crne. Ako nisu izrazito bijele onda bi bilo dobro da u njima pokušamo naći barem malo sivila. Ma kakvo sivilo, ono je negdje na sredini, nije na dnu. Na dnu su priče i teme.

Jučer sam na Radiju najavljivao događaj u Mostaru. Dječji vrtići su organizirali tribinu za roditelje kako bi ih upoznali s infektivnim bolestima i adekvatnom primjenom antibiotika. Sve gratis. Ali - nijedan roditelj se nije pojavio. Isti ti roditelji se konstantno žale da vrtići i ne znaju ništa drugo nego musti novac od njih, a eto, djeca su im ionako tamo slabo „napitana“.  

Večeras je u Čapljini održan koncert klasične duhovne glazbe povodom Dana mrtvih. Potpuno su bile popunjene klupe molitvenog prostora Pastoralnoga centra Sv. Franje Asiškoga, ali bome, ne vidjeh neke od onih koji nas svakodnevno vuku na dno predstavljajući crne scenarije kako se u ovome gradu ne događa ništa i kako oni nemaju što popratiti. Gdje su večeras? Opet ih, eto, netko nije obavjestio.

Pojedincima možeš dati sve i svašta, ali ako će oni u napola popunjenoj čaši vode gledati samo njezinu napola ispražnjenost, sve ti je uzaludno, sav trud, sva energija i sva želja za dobrim promjenama. Zar često ne svjedočimo da pokreti s najboljim željama i kvalitetnim ljudima brzo počinju propadati zbog neadekvatne podrške i to upravo onih koji su, tobože, žudili za nečim takvim. Eto, dokazali su se.

Ravnateljica vrtića s početka posta reče kako ne će odustati, nastavit će i dalje s besplatnim ponudama za roditelje. Ona je samo premijer hrabrih i ustrajnih ljudi koji se ne stapaju sa sredinom. Svaka čast svima koji tako postupaju. Što bi trebali, sjesti i lamentirati. Nemaju vremena za to, ali ni prostora jer sve su uloge već podjeljene, a glumci se s tim istim ulogama jako dobro nose. Takve predstave treba izbjegavati. Teško? Ma ne, vrlo lako je - ne pokazivati interes za njima.