Mi - spavači

Nadam se da nikada ne ću doći u situaciju da ne mogu zaspati. Često čujem od starijih osoba da noćas nisu oka sklopili. Često upravo njih uhvatim u slatkom spavanju, čak štoviše i u hrkanju. Dok sam kao momak dolazio iz grada u sitne noćne sate pa se prijavljivao da sam stigao živ i zdrav svoje roditelje, posebno majku, uhvatio bih u tvrdom snu, a onda bi ujutro počela pričati o nesklopljenim očima. Otac se ne buni, on može spavati dugo i slatko. Onda tu i tamo čujem i pokoji mamin ispad i osudu očeva dugoga spavanja. Ljubomora.

Sretan sam što sam u ovoj vještini na oca. Upravo on običava spavati u popodnevnim satima, ne samo kod kuće, nego i u gostima. Samo se mudro izvuče i nema ga sat vremena - minimalno. Posebni bonus dogodio mu se prije godinu i pol kada su počeli čuvati unuku. Dijete kao dijete - treba odspavati popodnevnu turu, a s kim će ako ne s djedom spavalicom. Upravo kada se njih dvoje probude stižemo supruga i ja s posla. Tada počinje utakmica između umornih i odmornih. Nas dvoje, kao potvrđeni spavači, nemamo priliku radnim danima spavati popodne. Vikendom se ponekad i zalomi. Stoga navečer, a posebno tijekom zimskih mjeseci idemo u krevet odmah iza vremenske prognoze.

E sada, može biti da je zbog niskoga tlaka, malokrvnosti, nedostatka cirkulacije. Do čega god da jest - ugodno je. Dok nam se pojedine kolege u roditeljstvu tuže kako im dječica ne spavaju po pola noći mi nikada nismo imali s tim problema. Dijete se bacilo na roditelje i djeda te zna odspavati u jednome komadu i po četrnaest sati. Valjda to vikendom bude opravdanje za naše nespavanje preko dana.

Posebno sam zadovoljan jer mi je san kvalitetniji što sam pod većim stresom. Upravo zbog toga spavam sve bolje i bolje kako starim. Neki dan mi kolega reče da je tu riječ o obrambenom mehaniznu. Može biti, ali znam da sam svakoga jutra u obrambenom ratu s alarmom. Srećom, postoji ona opcija na mobitelu da ga samo okrenete na ekran i opet vas napadne za deset minuta. Ipak, tu bitku treba izgubiti svaki tjedan nekoliko puta jer od spavanja nitko nije plaću zaradio.

Kažu neki da ne mogu spavati u vožnji (naravno ne za volanom). I tu je moj obrambeni mehanizam aktivan, mogu spavati u svim prijevoznim sredstvima što dobro znaju svi koji su ikada bili moji suputnici. E sad, postavlja se pitanje: troši li se uzalud život na kada pretjerano spavamo? Sigurno da jest, ali ako nam ono životno vrijeme u kojem smo socijalno aktivni ovisi o tome koliko i kako smo spavali, onda je svakome bolje da se naspava. Čitam u novinama da Nijemci čak preporučuju i kratko spavanje na poslu nakon ručka, barem nekih desetak minuta. Dobro, ne ću to učiniti ni na jednome poslu, ali hoću u idućih tjedan dana zimskoga odmora.

Imam priliku već sada - na autobusnom sjedalu. Stoga, dvije riječi koje najradije čujem od drugih sada upućujem i vama: laku noć!