Autobusi s bespovratnim kartama

Ne sjećam se bistro rata. Sjećam se vojnika, sjećam se muškaraca iz našega sela koji bi ponekad navratili u podrum moga krštenoga kuma Ivana gdje je cijelo selo bilo u skloništu. Mislim da smo svi bili na tome mjestu jer je jedino iznad toga podruma bila salivena betonska ploča. Kroz maglu vidim sestre i susjede koje su između granatiranja smogle snage otići i skupljati gelere. Da, vidim mamu i njihovu majku koje su ih zbog toga žestoko napale. Sjećam se i bijeloga autobusa, igračke koju smo prijatelj Mato i ja dobili od jednoga vojnika. Nije nas bilo vele briga što će biti s vojnicima na prvoj crti obrane, ali smo se itekako uznemirili kada nam je u igri autobus pobjegao u podrumski odvod. Nikada ga nismo izvadili. Kasnije smo rekli da su njegovi putnici izvadili bespovratnu kartu.

Naše selo je bilo i ostalo neosvojeno. Pripadnici tzv. JNA bili su u susjednom Dobrom Dolu, ali ne i na Zelenikovcu. Obranili su ga naši očevi i ostali pripadnici HVO-a i HV-a. Strepila je pokojna susjeda za svojih troje djece koji su živjeli u Dubrovniku jesu li živi dok je na televizoru gledala napad na ovaj grad. Četvrto dijete, najmlađi sin bio je u istoj toj JNA koja je trebala napasti grad u kojemu živi njezinih troje djece. Pa hajde ti preživi! Nakon toga bježi prvo u Dračevo, potom u Metković i na koncu u Baćinska Jezera. Ostali susjedi u druga mjesta. Prekinuto djetinjstvo. Prekinuta mladost. Odneseni mladi životi!

Na potezu od Neuma prema Stocu, u mjestu Stolovi uz cestu je mnoštvo spomenika dečkima od dvadesetak do četrdesetak godina. Položili su svoje živote za obranu svoga naroda. Što li oni kažu na najnovija zbivanja? Kakvo je njihovo mišljenje o bjelosvjetskim šnajderskim potezima skrajanja luđačke košulje koju pokušavaju sašiti za narode ovoga kraja? Da im se ta i takva košulja sviđala, vjerojatno ne bi na se obukli i svojom krvlju natopili onu vojničku. Ali eto, nije im bio dovoljan onaj metak ili metci od prije dvadeset i pet godina pa nastoje ponovno upucati i konačno dokrajčiti te heroje. Ne znaju ti šnajderi da "navik živi ki zgine pošteno". 

Zbog fakultetskih obveza nisam služio vojni rok. Mnogo je nas takvih, jer je upravo početkom tisućljeća trend visokoškolskog obrazovanja doživio svoj vrhunac. Mislili smo da ćemo bez puške, ali s olovkom u ruci riješiti sve probleme. Danas, kada mnogi nemaju priliku dobiti olovku u ruku, a ne znaju uzeti pušku u ruku, pitaju se čemu im je sve ovo trebalo? Čemu je trebalo našim očevima, djedovima, stričevima, ujacima i susjedima... Kako reče neki dan jedan moj prijatelj, za kojeg bi možda mnogi rekli da je čak u povlaštenom društvenom položaju: "Ne želim ići odavde, ali bojim se da ću za 15 godina, kada odem, žaliti što nisam otišao ranije".

I da, sjećam se da su nakon Domovinskoga rata pojedinci i iz moga sela koji su u jeku rata "nakratko" bili otišli u zemlje u kojima se nije pušketalo, kasnije dobili zavidne pozicije u kojekakvim društvenim križaljkama. Do nedavno sam mislio kako nije moguće da ponovno dođe do rata što mi je ulijevalo nadu kako bih se se trebao ovdje moliti i boriti. A kada mi otac reče da je i on tako razmišljao 84. kada sam se ja rodio, prođoše trnci mojim tijelom. 

Hoće li mojoj djeci za koju godinu u odvod nekog susjedova podruma pobjeći autobus?

Ili je bolje da izvadimo bespovratnu kartu nekog puno većeg autobusa? Tamo, gdje šnajderi sigurno ne će dopustiti pušketanje...