Dok je nestajalo struje

Nakon Domovinskoga rata u mome rodnome selu često je dolazilo do nestanka električne energije. Odmah nakon dolaska mračnog prekrivača dali bismo se u potragu za svijećama koje bi se nalazile ili u ormaru na kojem je stajao televizor ili na visećem ormariću u kuhinji. Kasnije, kada su ti nestanci postali baš učestali svijeća bi bila odmah negdje nadomak ruke. Nekada je zapali šibicom, nekada upaljačem, a nekada plamenom u šporetu (peći).

Prva rečenica koju bi netko od ukućana uputio bila je: "Tek sada vidimo koliko nam struja znači, a da toga nismo ni svjesni!" Nakon toga, stjerani u kut, počeli bismo razgovarati jedni s drugima. Tada su bile popularne televizijske emisije poput Sedma noć, Kolo sreće itd., a o Dnevniku i Vremenskoj prognozi da i ne govorim tako da smo predavši njima svu svoju pozornost premalo iste, odnosno skoro nimalo, davali našim ukućanima. E, nestanak struje bi promijenio ploču.

Roditelji i baka bi nam počeli prepričavati svoje doživljaje iz mladosti kada struje nikako nije bilo, a svakodnevnica i svakovečernjica im je prolazila u društvu svijeća u prostoriji od samo desetak metara četvornih. I nikome nije bilo niti mračno ni usko. Nekoliko puta sam čuo očevu priču o tomu kako su se on i njegovi prijatelji iz djetinjstva i mladosti znali zabavljati, ali i podmetati jedni drugima kojekakve zamke. Posebno mi se u sjećanje urezala priča kako su jedni druge strašili pokrivajući se bijelim plahtama u blizini groblja. Veli da ovi koji bi bili prepadani ne bi danima od straha dolazili sebi. 

I mama i baba su imale svoje verzije. Mama bi najčešće pričala svoje večeri u mraku s planine, a baba se prisjećala pripreme i posluživanja večere. Niti se gledalo sve u bobu, niti se moglo vidjeti. Poznata je u mome selu bila priča o čobanici (pastirici) Janji kojoj je nevjesta za užinu dala svinjsku nogu koju su zapravo imali i za objed večer prije. Dok je večera Janji bila jako ukusna, ručak joj je prisjeo (nije joj legao). Naime, na dnevnom svijetlu su se odjednom ukazale sve one neočišćene dlake. Nakon što je Janja počela naricati zvale su je kolegice iz susjednoga brda da pitaju u čemu je problem. Kaže Janja: "Ma ona moja luda nevjesta, šta uradi od mene!" 

Sada „struja“ rijetko, skoro nikada, ne prestaje pružati svoje čari niti u mome rodnome selu, niti u Čapljini. Nažalost.  Sada nema ni Kola sreće ni Sedme noći. Zato ima Dnevnika i Vremenske prognoze, ali i pametnih telefona i društvenih mreža koje su nam pomogle da se ne družimo. Pa sve da struje i nestane imali bismo mobilni internet i baterije napunjene. Koliko? Dovoljno da se ne bismo družili ni uz plamen svijeće.