Zub u cipeli

Davno su rekli: “Ako ti sve ide k'o po loju stavi kamenčić u cipelu, da barem nešto žulja“.

Nitko to od nas ne napravi, osim ako slučajno ne upadne koji kamenčić kada se istroše cipele. Poput mojih aktualnih. I nema previše makadama oko nas, sve asfaltirano, betonirano i popločano. I opet se žalimo. Nedostaje nam štošta, a ne znamo biti zahvalni na “cipelama“. Kakvim takvim, bitno je da nismo bosi. E baš nama, nezahvalnima i kronično nesretnima, sami Tvorac pošalje pokoji kamenčić kako bi nas podsjetio kako smo mali i nesposobni i kako bismo mi bili zahvalni što nismo bosi.

Veći dio godišnjeg odmora proveo sam u nastojanju da supruzi olakšam brigu oko kćeri kojoj niču zubići. Očekujemo osmi, odnosno deveti. Do sada su uvijek nicali u paru. I uvijek je bilo bolno i praćeno visokom tjelesnom temperaturom. Uvijek dupla bol i duplo namigivanje bijelog bisera. Kada gledaš malo, nemoćno i ovisno biće kad naglo zaplače, para ti se srce. Iako ne zna reći što joj je, ali zahvališ Bogu što zna zaplakati i dati znak o zdravstvenom stanju. Koliko samo djece ni to nije u stanju?

Unatoč tome što smo svjedoci brojnim i raznim invaliditetima, ponekad i obična, ali ipak bolna, zubobolja zna uzdrmati obiteljski sklad. Konstantni dječji plač, a posebno onaj u sitnim noćnim satima, uvjetuje da se često približiš granici toleriranja i shvaćanja djeteta. Dođe ti da se zapitaš da možda nije riječ o glumi. A onda ti vrlo brzo Onaj koji je poslao zubobolju pošalje informaciju da njegov neprijatelj najmanje voli djecu. I shvatiš. Iduću noć s mnogo više strpljenja i ljubavi brineš i skrbiš.

Nicanje zubića uvjetuju prve životne traume. Da ih barem nema. Ne pada jabuka daleko od stabla. Od kako sam svjestan sebe, nakon operacije krajnika, jedinu fizičku bol do suza priuštili su mi moji zubi. I ovi još uvijek živi, kao i oni koji su završili u kantama za smeće mojih stomatologa. Operacije cisti, šivanje, vađenja, popravci, anestezije, bez anestezija i ne znam što već. Samo probijanje igle vidnog praga bilo bi često bolnije od probijanja zubnog mesa. I dan danas mi je, uz sezonski posao, glavna asocijacija na Neum Dom zdravlja i njegovi zubari.

Kada se razbolimo svu pozornost usmjerimo na potragu za liječnicima. Za ljekarnama. Za stomatolozima. Poželimo se malo više družiti i s Liječnikom. On može nešto pomoći, vjerujemo. Svi mi koji se, zbog našeg stanja, moramo obratiti ovoj dvojici zadnjih budimo sretni. Znači, nismo bolesni. Samo su zubi u pitanju. Kad već ne želimo staviti kamenčić, neka barem zub bude u cipeli.