Oni što stoje pored ceste

Nikada ne ću moći shvatiti aktivnosti, odnosno neaktivnosti pojedinih ljudi. Jedna od njih je stajanje pored ceste i očekivanje Godota. Često primijetim mnoge koji s rukama u džepu stoje i čekaju. Možda i ne Godota, možda je riječ ipak o nekome drugome. Kome? Mislim da oni oni ne znaju.

Da ne bih bio pogrešno shvaćen, ne govorim o osobama koje za potrebe opuštanja ili neke druge piju piće u svome omiljenom caffe baru. Često s društvom sjedim u kafićima i njihovim terasama te u sklopu razgovora o našim poslima pogledamo uokolo i u tuđa, ona na trotoaru, ali i ona na cesti.

Nedavno sam s jednom susjedom prokomentirao učestalost pojave stajanja u našem naselju. Ranije je toga bilo i više, ali je otvorenjem kafića ova pojava splasnula. Hvala Bogu, više ne stoje, nego sjede i gledaju, ali barem piju kavu ili neko drugo piće. Imaju konkretnu aktivnost, a i vlasnik kafića ima koristi od njih. Bilo bi dobro ponekad ući u glave inertnih osoba koje se nikada ne će umoriti čekajući nešto. Možda bih ih tada i mogao shvatiti. Ovdje ne govorim o osobama s invaliditetom koje ionako za svako svoje djelo imaju opravdanje, svoju bolest. Davno su rekli da nije bolest sve što boli.

Jedna pozitivna osoba na ovo moje razmišljanje bi dodala: "Ma nemoj tako, pa i za njih postoji opravdanje!". Ne bih se složio. Upravo oni će kasnije sa svježim vijestima doći u svoje domove, najčešće udaljene tek nekoliko metara, i svojim mamama ili ženama (u manjim slučajevima) prenijeti tko je prošao i tko je u koga došao. Oni će na kavi u dubokoj hladovini prokomentirati sve kontaminacije našega društva okrivljujući sve i svakoga za loše stanje. Samo sebe ne, oni su nevini. Pravi mamini sinčići.

Govore kako nema posla, kako je lako tome i tome, kako oni niti ne dobivaju priliku. Upitaju li ikada svoga Godota za savjet? Možda im on vjerojatno kaže kako im je lijepo tik pored ceste, s rukama u džepovima ili na leđima. Ako je tomu tako, neka im bude. Neka onda svoje druženje nastave s njim i neka on bude jedina osoba kojoj će se požaliti za živo blato iz kojega se ne uspijevaju iskoprcati. Zapravo i ne žele. Oni ne žele tražiti posao, nadaju se da će posao pronaći njih. 

Kada im Godot šapne kako to ipak nije moguće, uslijedi pogoršanje kronične bolesti te su primorani uzeti redovitu terapiju: stati pored ceste!