Južnom Hercegovinom

Prije dvije godine djelatnici Caritasa biskupija Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan bili su na izletu na otoku Mljetu, u posjetu franjevačkome samostanu u Stonu, a na kraju u biseru Jadrana - Dubrovniku. U sklopu izleta brodicom smo napravili krug oko Mrkana, otoka koji čini drugi dio naziva trebinjske biskupije. Lijepo je bilo vidjeti i doživjeti ovu poveznicu nas Hrvata u BiH s Hrvatima u Lijepoj našoj. Prošle godine smo mi, djelatnici Caritasovog doma za stare i iznemogle „Betanija“, bez ostalih kolega iz Caritasa,  posjetili kraj u kojemu su Hrvati oduvijek imali važnu ulogu, ali ih je nažalost prošli rat rastjerao. Bili smo u Boki Kotorskoj. Boravili smo na obali i na kopnu. U mislima su nam, uz zabavu i druženje, bili ljudi koji su ostavili svoje ognjišta i nova morali naći negdje drugdje.

Ove godine sam imao odriješene ruke u organizaciji novoga izleta. Nabacio sam prijedlog posjeta mome rodnome kraju, a kolege su od prve prihvatile. Hrasno, Hutovo, Ravno, Vjetrenica i moj rodni Zelenikovac. Blagdan sv. Filipa i Jakova, 25. srpnja 2015. godine. U 7:30 smo pošli ispred doma „Betanija“ u Čapljini. Devet osoba u kombiju, a pet u malom automobilu. Kako to inače bude kod osoba koje ne putuju često preko Svitave u Neum, nekima su već na početku uspinjanja počele vrtoglavice, ali i nisu se previše žalili. Valjda su uživali u čarima voda Hutova Blata. A možda su gledale i u pod, nisam gledao u retrovizor.

Čim smo se popeli u Hrasno otišli smo na Gradinu. Ukratko smo prošli kroz povijest župe, a potom smo Kraljicu mira zamolili da nam pošalje još snage i ljubavi u radu s našim korisnicima. Napravili smo par fotografija ispred Lurdske špilje, a onda smo u župnoj crkvi sudjelovali na misi koju je predvodio ravnatelj Caritasa Mostar don Tonćo Komadina. Pozvao nas je da živimo jedni za druge, radeći savjesno svoje poslove ne imajući kao prioritet biti jedni iznad drugih, nego jedni uz druge. Nakon mise razgledali smo umjetničke radove u zavičajnoj kući, a župnik don Antun nam je pripremio sezonsko voće. Hvala mu za gostoprimstvo.

Ispred zidina Hutovskoga grada, kako ga pojedini žele zvati - Hadžibegova grada, čekao nas je gosp. Stanislav Vukorep, predsjednik Društva starina „Hutovo“. Govorio je o prošlosti grada, njegovu nastanku, a potom i o osvajanju od strane Osmanlija. Na spomen zlodjela koje je provodio kolegice bi ili tužno pogledale u pod ili tiho izgovorile Bože moj. Neka mu Bog sviju nas bude sudac.

S Grada se spustismo u zajedničko dvorište dviju crkvi, župne Krista Kralja i seoske Ivana Krstitelja. Jezgrovito je bilo Stanislavovo objašnjenje povijesti ovoga kraja, a poseban interes kolege su pokazale za postavke u zavičajnoj kući. U mislima smo svi bili pedesetak i više godina unatrag. Dovoljno je da smo zamislili samo procese rađanja i umiranja na hladnoj kamenoj ploči kako bismo se uvjerili u luksuz kojega danas imamo priliku živjeti. U hladovini borova kratko smo prezalogajili, a potom se uputili prema špilji Vjetrenici. Prije toga fotografiranje kod jezera Vrutak. Vozeći se ispod Dobrog Dola kolegama sam pokazao kapelicu na Bregovima jer se u trenutcima našega prolaska održavala misa povodom blagdana sv. Filipa i Jakova. Kada smo se vraćali nakon dva sata upitaše me zar je još misa u tijeku. Rekoh im da nije, nego da se naš narod znao, a hvala Bogu još uvije zna, i družiti. Naime, isti broj automobila je bio parkiran oko crkve kao i kada smo išli suprotnim pravcem.

U Vjetrenici su nas dočekale ljubazne djelatnice Helena i Jasna. Potonja je bila naša „dobra vila“ koja nam je osim pružanja zanimljivih informacija progledavala kroz prste dok smo neprestano koristili fotoaparat s blicem. Čovječja ribica na kraju osvijetljenog dijela špilje nas pogleda i nastavi spavati. Nije bila jedina, jer se i nekima između nas prispalo. Očito je bilo vrijeme za kavu koju smo popili u obližnjem restoranu, a onda smo se, nakon što smo kratko pozdravili Ruđera Boškovića u Ravnom, uputili na Zelenikovac. I tu smo popili još jednu kavu, ali tek nakon hrane kojom smo nagradili i naše želuce.

I tako je nastalo pregršt fotografija, ali i uspomena na kraj koji jedva čeka da pokaže što ima, a s obzirom na komentare mojih kolega ima mnogo lijepih i zanimljivih stvari.

Je li ljudsko prokletstvo da ljepotu uvijek tražimo negdje daleko, a ne vidimo ju ispred nosa?