Dar od srca

Moje prvo iskustvo darivanja krvi bilo je u četvrtom gimnazije. Rekoše nam da će svi koji budu mogli darivati krv biti oslobođeni obveze dolaska u školu dva dana. Tko bi tome mogao odoljeti. Bodi! Također, moja prva službena izjava za neki medij bila je tom prigodom. Kolegu s radiopostaje Čapljina zanimalo je zašto sam se odlučio za ovo djelo. Rekoh mu da je zbog nedostatka zaliha krvi. Nisam bio iskren. Tada je bilo radi slobodnih dana, a naknadna darivanja nisu bila potaknuta sličnom pobudom.
 

O svome srednjoškolskom humanitarnom potezu nisam obavijestio nikoga od ukućana. Tko zna kako će reagirati, ipak nije mala stvar da ti toliko krvi uzmu, pomislio sam. Za par dana dolazi mamina prijateljica s velikom čokoladom kako bi me nagradila za hrabrost. Čula je na radiju da sam bio darovatelj, što podržava, pa mi je došla zahvaliti. Hvala Bogu da je, čestitajući mi, istaknula vrijednost i bezbolnost toga djela. Inače bi se mama danima sekirala da ne bih postao malokrvan.

Nije moja mama jedina neupućena u svezi s darivanjem krvi. Mnogi misle da je bolno. Mnogi se boje uboda igle. Misle da možda nisu zdravi. Nekako su blijedi. Mršavi. Strašivi. A samo nisu zainteresirani i hrabri.

Svatko je barem jednom bio kod stomatologa. Ubod injekcije s anestezijom prilično je bolniji od dva uboda kada odete na Transfuziologiju. Dva ako ste sposobni darivati. Prvi, naime, pokaže dozvoljava li vaše zdravstveno stanje darivanje, a drugi je samo prezime imenu Zdrav. Nakon što vam liječnik izmjeri tlak i nakon nekoliko usmenih pitanja na koje ste odgovorili pismenim upitnikom sjedate na stolicu i prepuštate se u ruke ljubaznog osoblja.

Drugi ubod je s dubljim iglom, ali je skoro bezbolan. Barem meni. Lopticu u dlanu je potrebno s vremena na vrijeme stiskati kako bi krv brže rekla venama. Liječnica i tehničko osoblje konstantno te zapričavaju kako bi provjerili je li sve teče po planu. A najbitnije je kada po planu teče krv.

Cilj je krajnji korisnik, nečija majka i otac, sestra i brat, nečije dijete. Možda naši. Možda mi sami. Nitko ne zna. Stoga, ako ne šteti organizmu, ako nije bolno, nemoj čekati! Nekome treba kap tvoje krvi. Redovite su akcije u našim gradovima (sutra u Čapljini), odazovi se. A kad nema akcija, Mostar i Bijeli Brijeg su fiksni. Svaki put me manje boli i manje mi krvi "popiju" ljubazne tete na Transfuziologiji od onih bolnih vježbi po pokretnim i nepokretnim stepenicama mostarskih tržnih centara.

Sve što u njima nađeš ima i drugdje, a ono što treba čovjek u potrebi, ima samo u tebi. U tvojim venama. U tvome srcu.