Kraj Bosne i početak Hercegovine

Sjedili smo kod punice i u neznanju kamo dalje u nastavku Prvoga svibnja odlučismo se moja veleuvažena supruga i ja na put prema Uskoplju. U Ford Fiesti bilo je još mjesta i za Anu. Ostali su ostali u stanu, peći će koku.

Prvotni plan bio je provozati se do Uskoplja, ali je dolaskom u ovaj gradić došlo do naglih promjena, jer nam se, baš kao u onim oblačićima, pojavilo Jajce. I, nema kod nas puno dvoumljenja. Krenusmo. Uskoplje - Bugojno - Gornji Vakuf - Jajce. Sva ova mjesta moje oko vidjelo je prvi put u životu, nadam se ne i posljednji. Sva su lijepa, a posebno nas se sve troje dojmio kraljevski grad Jajce. Prvo smo se divili vodopadu, a onda smo otišli i na tvrđavu. Pogled je ustinu prelijep, a svi sakralni objekti svjedoče o zajednišvu vjera koje se isprepliću u ovome gradu, ali i u cijeloj Bosni.

Nakon Jajca, krenuli smo u Podmilačje. Sv. Ivo dočekao nas je raširenih ruku, baš kao što to čini već od XV. stoljeća svim namjernicima koji prođoše cestom isped kapelice posvećene ovome svecu. Velebno zdanje nove crkve u izgradnji ulijeva nadu da će katoličanstvo ostati u Središnjoj Bosni i u budućnosti, koja tako često izgleda nesigurnom. A upravo štovanje sv. Ive od strane triju glavnih bh. konfesija dokaz je da se jedino uzajamnim poštovanjem i zagovorom Božjih slugu mogu činiti čudesa koja rezultiraju slogom i ljubavlju. Ljubazni franjevac otvorio nam je i vrata župnog ureda kako bismo ponijeli pokoji suvenir u sjećanje na ovo neočekivano putovanje.

Na polasku iz Podmilačja restartirao sam brojač kilometara u autu kako bih vidio koliko kilometara treba prevaliti od Jajca do Rame. 92 kilometra. U Bugojnu smo se pred crkvom sv. Ante Padovanskog, točnije iza crkve, okrijepili vodom, kratko se pomolili i krenuli prema Prozoru. Na Makljenu smo još stali kako bismo u kolekciju fotografija na digitalnom aparatu ubacili i Titin uništeni spomenik. Neka se nađe. Vozeći se cestom niz Makljen prema Rami jasno se u daljini vidi Uzdol. Ovo mjesto posjetit ćemo drugom prilikom.

Na raskrižju u Prozoru pomislih: „Ogromna volja, slobodno vrijeme i ljudi spremni na avanturu čine čuda – otkrivaju čudesna mjesta, tako nam bliza, a tako daleka.“

U obilasku bosanskih krajeva boravili smo šest sati. Kada smo polazili u stanu nas je bilo šestero, a večeralo nas je samo četvero. Koka se nije naljutila ni na koga, bila je „plavo“ pečena.