Zatočeni u snijegu

Često bih se zapitao: „Kad će više taj snijeg?“ Još češće bi moji dubrovački nećaci pitali svoje roditelje: „Kada ćemo u Čitluk kod tetke Angele?“ Petak, 3. veljače 2012., Sv. Blaž ili Sv. Vlaho kako ga vole zvati Dubrovčani. Ovaj dan bio je određen za odgovore na moja i pitanja mojih nećaka. Bog je odgovorio: „Evo vam taj dan, odnosno dane!“

U petak ujutro, kroz dobrih desetak centimetara snijega, prvi do Gradnića probili smo se majka, supruga i ja. Supruga se hvali kako mi je nova uloga ramskoga zeta dala hrabrost za snalaženje na hercegovačkome snijegu. Neka joj bude. Osmijeh na sestrinome i zetovome te licima mojih nećaka izražavao je sreću zbog našega dolaska i nade da nećemo biti prvi i jedini gosti. Tako je i bilo. Unatoč obilnome snijegu i nanosima koji su iznosili i po metar i pol gosti su u kuću Dodiga ipak pristizali.

Stigli su i drugi Dubrovčani koji su zapeli svojim džipom na samome ulazu u dvorište. Valjda ih je zanijelo sjećanje iz Dubrovnika gdje su ostavili temperaturu od osam stupnjeva i kišne uvijete. Povuci, potegni i džip je izvučen i parkiran pred susjednu kuću, gdje su uostalom i sva druga auta. Otišli su svi gosti koji su to planirali učiniti toga dana. U noći na subotu u kući su ostali domaćini i domaćicina rodbina i svojta: otac, majka, brat, dvije sestre, nevjesta, dva zeta i šestero nećaka. Sveukupno 18.

Kada je osvanula subota: imaš što vidjeti. Ledena i snježna Hercegovina. Okovana. Jedino pitanje bilo je: „Kako i kada se izvući iz ove situacije?“. Noćili smo u Gradnićima i drugu noć u koju smo ušli ne nadajući se novim sniježnim oborinama. U subotu smo zet Ivica, medicinska sestra-susjeda Jadranka i ja išli kod Ivicinih roditelja kroz nenagaženi snijeg kako bi djed Franjo primio neizbježnu injekciju. Avantura za sijećanje. Sve je snimljeno u foto i video formatima. Pristigao je s glavne ceste i svježi pekarski kruh.

Subota večer prošla je bez struje i vode. Svijeća i stara dobra obiteljska priča. Ne treba izbjeći ni činjenicu da se u gradu osjetila i napetost zbog cijele situacije. Vjerojatno je u najnezgodnijoj situaciji bio maleni Luka. Često se motao oko noga nas „velikih“, a znalo se dogoditi da nekome prođe i kroz noge. A da ne pišem o tome koliko je puta poljubljen i pomilovan. Baba Draga i domaćica Angela kuhale bi kavu svakome ponaosob, prvo onim ranoraniocima, a onda i onim lijenčinama poput autora ovoga teksta. Pitanje punice Drage zetu Ivici u subotu ujutro bilo je: „Hoćeš li ti 3 u 1?“. Kristina, Dragina nevjesta, reče:“Ne treba mu, ima on 18 u 1!“

Dok sam trećega dana naše izolacije ispijao prvu 3 u 1 jutarnju kavu, dežurna ekipa iz Ureda za informiranje koja je bila smještena u podrumskim prostorijama, obavijestila me kako su sve punoljetne osobe na seoskoj cesti i pokušavaju na regionalnu cestu Mostar-Čitluk progurati isti onaj džip koji je zapeo na ulazu o Dodiga dvorište. I uspjeli su, baš kao što smo uspjeli zguliti i led debljine oko pet centimetara s naših limenih ljubimaca za što možemo zahvaliti Suncu koje se pojavilo nakon nekoliko dana. Automobili su bili spremni a još se samo čekalo na dolazak zeta Ivice iz Međugorja da bagerom razgrne nanose vijetrom nanesenog snijega.

U 15 sati vozeći se preko Ljubuškoga do Čapljine, čuvši vijesti u novostima radija Harceg Bosne mama Draga vjerojatno je pomislila: „Kuku, kuku Gospe draga ovih jada!“. Supruga Kristina misli: “Uh, što su se isprepadali, da oni samo vide što je snijeg!“. A ja, dok su mi dubrovački nećaci mahali iz svoga automobila koje se vozilo pred nama do Čapljine, pomislih: „Eeee, moji nećaci, niti ćete se vi uskoro uželiti tetke, a ni vaš ujko snijega“.