Pokvareni kombi

U mjesecu svibnju 2011. godine pošli smo iz Mostara za Italiju. Svi putovi vode u Rim. Pa i onaj iz Mostara. Prvi put u posjetu ovome gradu i ovoj zemlji. U Ljubuškom smo svratili u pekaru i osigurali si doručak. Saznali smo i da je kombi bio na pregledu te da bi sve trebalo biti uredu. Super, ne će biti problema na putovanju.

Već u Rijeci imao sam osjećaj da sam u nekom drugom svijetu, u Europi. Prelaskom u Italiju, totalno sam se izgubio. I od izgubljenosti često bih utonuo u sam. Nikada do tada nisam upravljao kombijem te sam bio sretan zbog činjenice da druga dvojica muškaraca uspješno voze veća vozila. A u san su često tonule i naše dvije kolegice, koje su zauzele dobre pozicije na stražnjem sjedalu. U međuvremenu bi ponešto i zašuškalo.

Naše sljedeće stajalište pretvorilo se u ostajalište. Čim smo skrenuli s magistrale, kombi je stao. Motor je davao glasove, ali nije imao snage za pokrenuti vozilo. To je onaj trenutak kada ne znate biste li zaplakali ili se grohotom nasmijali. Trenutak u kojemu se bojiš zbog novonastale situacije, ali istovremeno si obavijen velom smirenosti jer osjećaš da će sve biti u redu. Na trenutak sam razočarano pomislio: „Ipak ne vode svi putovi u Rim“.

Od niza zanimljivih trenutaka na petodnevnom putovanju, u ovoj situaciji bitno je izdvojiti onaj kada su poznavatelji talijanskog jezika otišli zamoliti pomoć na jeziku zemlje u kojoj nam se pokvario kombi. A gospodin je pored svoga kamiona čitao Večernji list. To je ona općepoznata situacija, kada si negdje, moraš sresti nekoga iz Lijepe naše. Hvala Bogu i sporazumijevanju na talijanskome jeziku kojega govore svi osim mene i moje čapljinske kolegice, stigla nam je vuča i odvukla kombi, i nas u kombiju, do prve radionice.

Da bih napisao sve doživljaje s ovoga putovanja, trebao bih vrijeme i prostor. A mi smo sutradan s vlakom otišli za Rim. I vidjeli sve one krajolike koji bi nam bili uskraćeni da nam se kombi nije pokvario.

U životu često imamo vlastite planove koji su tako lomljivi kada se počnu ostvarivati planovi nekoga većeg. Ali, koliko god smo ispražnjeni zbog svijesti o svojoj „veličini“ istovremeno dobijemo i smjerokaz prema ljudima i sitacijama koji imaju ključ rješenja kompleksne situacije.