Profesor Mandarinko

Početkom listopada ove godine ponudio sam se za odlazak u branje mandarina u dolini Neretve. Osoba kojoj sam se obratio upoznala me s težinom toga posla. Radi se, kaže, "punom parom" od osam do 16 sati. Ali s obzirom da sam dobar dio djetinjstva proveo u Popovu polju sa sestrama i roditeljima (kao klinac više smetao, nego radio), jedno ljeto s ocem na građevini u Dubrovniku, te tri ljeta na parkingu u Neumu, pomislio sam kako nema posla kojega ne bih mogao obavljati. I odlučim uroniti i u ovogodišnji jesenski izazov.

   
Dolazak u Opuzensko polje. Prvi dan bio je lom. Upala mišića, bol u koljenu, glavobolja itd... Ništa drugo nisam ni očekivao jer dugo vremena u mome životu nije bilo fizičkih aktivnosti. Hvala Bogu da sam imao priliku u Opuzenu raditi svaki drugi dan tako da sam se mogao i odmoriti. Međutim, dnevnica i potrebni novac davali su mi poticaj za ustajanje u zoru i spremanje za novu berbu, odnosno guranje kariole. Novac je dobro došao (i već otišao), ali je ostalo vrijedno iskustvo. Spoznaja da tisuće ljudi, bez škole, ali i akademski obrazovanih, svakodnevno obavlja poslove koji su meni bili povjereni na mjesec dana. Nije im lako. Nijemci kažu: "Išao sam na fakultet, ne da se obogatim, već da ne radim teške poslove". Ta, pametni su bili i ostali i bit će.

I tako sam mandarinario sve do početka ispunjavanja svojih fiksnih poslovnih obveza. Da je bilo moguće, još bih posjećivao dolinu Neretve. Bilo je trenutaka kada bih bio na izmaku snaga. Međutim, sam trčao, sam  pao.

Postoje, pak, ljudi koji siluju svoje bližnje opetovanim jadikovanjem i plačom nad svojom poslovnom sudbinom. Radio sam u sredini u kojoj je plaća kasnila po nekoliko mjeseci. Bilo mi je teško baš kao i svim mojim kolegama, ali sam u međuvremenu pokušao otkriti neke nove staze. I danas na radiju u odjavi informativnih emisija čujem imena nekih od najvećih kritičara uprave, nadređenih, sredine, države i ostatka svijeta. Valjda to tako ide.

Sigurno je da ću se u budućnosti, akoBogda, susretati s ljudima ovakvih ili težih karaktera. Sjetit ću se dvije stvari, a sve na osnovu svojih iskustava: 

1. oni koji vječno aludiraju na upućivanje kritika nadređenima nisu ni sposobni raditi nešto drugo, odnosno za višu plaću; 

i/ili 2. ako jesu (što poštujem i čemu se radujem) mogu se zahvaliti i otići, a ako nisu neka šute i rade.