Počivala
Rijetko se događalo da se bus pokvari pa bismo morali na nogama ići iz Hutova do Zelenikovca. Ni to nam nije teško padalo, u nedostatku zanimljivih sadržaja, sve bismo shvaćali i prihvaćali kao pravu avanturu. I da, neizbježno je bilo napiti se u Zorke vode iz limene kove. I onda svakome nazvati "Faljen Isus" dokle ima kuća, dakle do Pilićare.
U ovim redovitim putovanjima od škole kombi bi nas iskrcao na Rampi, a onda brže-bolje uza stranu. I nedugo nakon izlaska iz kombija krenuli bismo u ostvarenje dva dnevna zadataka koje, iz današnje perspektive gledano, ne mogu shvatiti. Prvi je da bismo sjeli kako bismo počinuli odmah nekih stotinjak metara od mjesta gdje bi nam stao kombi. Drugi potez se odnosio na hranjenje, trebalo je pojesti ono što su nam ujutro stavili u ruksak. A kući smo za desetak minuta...
I tako smo se borili tko će prvi doći i zauzeti mjesto koje je podsjećalo na stolicu. Borba je uvijek bila gusta, a gusti su bili i sendviči, napunjeni ribnjačom ili pršutom. A mi bili tjeskobni što unutra nije neka pileća salama. Voda u plastičnoj boci od kole već bi bila na nekih tridesetak stupnjava od cjelodnevnog stajanja u torbi. Pojeli bi koliko smo mogli, a često bismo poljubili i ostavili pticama. Naravno, izvan dometa očiju naših očeva kada pođu na posao ili majki kada s njima neđeljom krenu k Misi.
Ako bi i nastala u družini kakva svađa tijekom počivanja, a najčešće se odnosila na nedostatak fair playa u putovaju do cilja, tj. stolice na kamenu, ona bi do polaska kući prestala. Sve bismo u miru riješili. Valjda nam je nakon škole trebao taj odmor. Trebao nam je i uoči dolaska kućama jer bi i tamo gledali da nas nečim zaposle. Dječja posla, ali su za nas tada ipak bila posla.
Dan-danas kad naiđem pored počivala sa smiješkom se prisjetim svih svojih osnovnoškolskih suputnika, poželim im sreću u životu i što češće odmore kako bi mogli lakše podnijeti sve terete koji su, znam, puno teži i od školske torbe, ali i od domaće zadaće.
Primjedbe
Objavi komentar