"Pederuša"

Životni tempo često nas "stisne uza zid". Na putu do toga zida, odnosno od zida do ostalih dnevnih destinacija imamo bezbroj zadataka. Poslovni, privatni, zamorni i zabavni. Uglavnom, iz dana u dan ih je sve više. I nemali broj puta nam se dogodi gubljenje stvari. Sjećam se da sam i ranije, u djetinjstvu, često gubio stvari. Igračke, školski pribor ili nešto treće. Maher u pronalasku je najčešće bila pokojna baba. Ona bi se prekrstila, zazvala svetog Antu i njih dvoje bi svaki put pronašli izgubljeno.

Prošlogodišnji ozbiljni gubitak bio je na dan vjenčanja moga sestrića. Zapravo, spoznaja o gubitku je stigla tek sutradan. ("Jabuka" je bila u džepu, Bogu hvala :)) Dobro je da na dan vjenčanja, kao stari svat uopće nisam znao da je novčanik već bio izgubljen. Da sam znao, htio ne htio, bio bih ne stari, nego tužni svat. Uglavnom, nakon što su nanovo izvađeni svi dokumenti, novčanik sam pronašao pola godine kasnije. Ni manje ni više, nego u automobilskoj ladici.

Posljednji gubitak mi se dogodio u veljači ove godine, nakon predstavljanja knjige "Naoko trivijalna pojava" u Mostaru. Nakon svih tekućih postpromocijskih poslova, zaputio sam se s obitelji iz jednoga u drugi grad na Neretvi. Tek kad sam došao ispred kuće u Čapljinu "ovizao sam se" svoga mobitela, potom novčanika, a onda i još nekoliko važnih sitnica iz svoje torbice, poznate kao "pederuša".

Kad sam spoznao da nije s nama doputovala u Čapljinu prvo sam pomislio da mi je ostala na radnome mjestu u Mostaru, u staračkome domu gdje sam ostavio neke stvari. Ali, negdje oko 23,30 zazvonio je suprugin mobitel. "Je li Ante Bender Vaš suprug?", upitao je ljubazni muški glas s druge strane. Nakon njezina potvrdnog odgovora predala mi je svoj mobitel. Dečko mi je rekao da je pronašao torbicu na cesti, da je sve u njoj. Dogovorena je kava sutradan u 8 sati u Mostaru.

Čekajući pronalazača svoje torbice razmišljao sam o dvije stvari. Prva je sigurnost koju sam dobio odmah nakon što sam čuo boju njegova glasa. Druga se odnosi na mogućnost policijskog zaustavljanja od Čapljine do Mostara, što se nije dogodilo. A da jest, hajde uvjeri policajca u istinitost priče. Sve se u životu, nekako, dobro završi. Dobro je bilo i jednosatno druženje s mladićem kojemu je tek 27 godina, a koji je jako uspješan u svome poslu. Miran, staložen, pametan i svjestan vremena i prostora u kojemu živi. Dobar mladi čovjek, jednostavno rečeno. 

I na kraju, Ante - pamet u glavu i torbu na rame, a ne na krov auta!