Neobrane mandarine i prazni balkoni

Nedavno sam ostavio auto na popravku kod majstora. Majstor živi na vrhu naselja, a naša kuća je u sredini. Pješačio sam nekih pola kilometra. Pogled mi je netremice odlazio na uređene, a poneki nisu bili ni uređeni, vrtove nepoznatih susjeda. Ono što mi je najviše zapelo za oko su brojna stabla mandarina. I ništa ne bi bilo neobično da u sredini prosinca ta stabla nisu puna plodova. Sjetih se one ma(slina)ndarina je neobrana.

Dolaskom na dio veće ulice gdje se križa s našom uličicom, s rukama na leđima, susredoh prvoga susjeda: "Gledam jesi li ti pješke ili me oči varaju?" - izusti poluzaje.....ski. "Ja sam!" - rekoh s ponosom. Još mu ispričah ovo s mandarina. Ili nije shvatio što sam htio reći, ili se pravio lud... Nije mi ni bitno, ja sam shvatio.

Danas je već treći dan kako ležim u kući poklopljen nekim čudnim virusom koji, ne da podiže, nego spušta tjelesnu temperaturu.  S obzirom da su Mihaela i Tea navalile ići rolati na igralište, navukoh jaknu i kapuljaču i odlučih ih izvesti. Dok sam im vezao vezice na rolama pohled mi zastade na nedovršenoj fasadi naše kuće. "Možda u novoj godini" - pomislih.

Istovremeno mi u vidokrug dođoše mandarine iz susjedova vrta. Mami su rekli da, dok su oni u inozemstvu, to slobodno učinimo pa ubrah dvije za na igralište. Dok su njih dvije rolale (čitaj padale s rola i poplakivale, a istovremno se smijale) dodatno su mi pitanje "Čemu sve to?" postavljale dvije kuće s fasadama našega susjeda čija djeca i nisu ljubitelji našega kraja, a on je nakon smrti supruge smještaj našao u staračkome domu. Posebno su mi namigivali bogato uređeni balkoni s inoks ogradama.

I dok me Mihaela već šesti put zove na zatezanje - otezanje rola - pljas! Tea pade! Kao plakala bi, kao ne bi. Dok je podižem reče: "Tata volim te!"

Idemo sada doma, uživati u kući bez uređenog balkona i s vrtom u kojem je mandarina - obrana. Susjedine ćemo imati na stolu. Taman za doček Nove uz TV.